Koji su grijesi Allahu “draži” od dobrih djela?

Iako pitanje iz naslova zvučni neobično i čudno, a neko bi možda mogao pomisliti da je posrijedi potpuno pogrešna pa i nemoguća konstatacija, činjenica je da će ponekad učinjeni grijesi, ukoliko budu popraćeni iskrenim pokajanjem i priznavanjem slabosti pred Uzvišenim Stvoriteljem, vjerniku koristiti daleko više od mnogih dobrih djela koja budu učinjena bez dovoljno iskrenosti i žudnje za Allahovim zadovoljstvom. Upravo u ovom smislu prenose se riječi nekih učenjaka iz prvih generacija koji su kazali: “Vjernik ponekad učini grijeh koji će ga uvesti u Džennet, a ponekad učini dobro djelo koje će ga odvesti ravno u Vatru.”

Dakle, ukoliko u trenucima slabosti i nemara, koji su svojstveni svim ljudima, vjernik počini određeni grijeh ili više njih, on je itekako svjestan činjenice da je prešao granice koje je postavio Svevišnji Allah i zbog toga je tužan i zabrinut i stalno mu je na umu veličina Onoga kome je zgriješio, a ne eventualna “mizernost” grijeha koje je počinio. Ti grijesi uvijek su mu pred očima, o njima misli i kada se kreće, i kada sjedi, i kada leži, i vidi ih kao veliku stijenu koja se nad njim nadvila i prijeti da se svakog trenutka svali na njega i u potpunosti ga uništi. Zbog tih grijeha osjeća grižnju savjesti i iskreno se kaje Allahu moleći Ga da mu oprosti jer zna da iskreno pokajanje briše prethodno počinjene grijehe: “…a Allah voli one koji dobra djela čine: i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju” (Alu Imran, 134–135). Također, kada god se prisjeti onoga što je učinio, on hrli ka činjenju raznih vrsta dobrih djela, znajući da dobra djela brišu loša, i iskreno se nada da će mu ona biti iskup za nemar, propuste i grijehe: “I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju loša. To je pouka za one koji pouku žele” (Hud, 114). Ipak, ne dozvoljava ni da ga grijeh koji je počinio dovede u stanje očaja, pa da izgubi nadu u oprost jer zna da “…samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost” (Jusuf, 87). Na ovaj način grijesi koje je počinio budu uzrok njegovog spasenja i uspjeha, te ga, Allahovom voljom i milošću, uvedu ravno u Džennet.

S druge strane, ponekad vjernik učini neko dobro djelo, koje je u osnovi i uradio iskreno radi Allaha, međutim, nakon nekog vremena u njemu se pojavi ponos zbog onoga što je učinio, pa se osjeti važnim, velikim i nedostižnim. Kada god se sjeti tog dobrog djela i truda koji je uložio, njegov ego poraste i počinje pomišljati kako zaslužuje priznanje i poštovanje okoline. Vremenom o tom učinjenom dobrom djelu počinje konstantno razmišljati, što ga polagano vodi ka uobraženosti, pa pomisli kako je isključivo on zaslužan za ono što je učinio, zaboravljajući da je to prvenstveno vid Allahove milosti i dobrote koju mu je ukazao. Ukoliko ga ljudi javno ne hvale i ne spominju ono što je učinio, to ga ljuti i nervira do te mjere da ih počinje optuživati da ga ne poštuju koliko bi trebali i da mu ne ukazuju dovoljno pažnje koju svakako zaslužuje. U konačnici, zadivljen samim sobom i svojim djelima, postane toliko umišljen i uobražen da svoju braću muslimane počinje gledati očima prezira i podozrenja, što nije ništa drugo do oholost za koju je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude koliko je trun oholosti”, a nakon što mu je neki čovjek rekao: “Čovjek voli da njegova odjeća bude lijepa, kao i njegova obuća”, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je odbacivanje istine i potcjenjivanje ljudi.” (Muslim, br. 91, od Abdullaha b. Mesuda, radijallahu anhu)

Zbog toga vjernik ustrajno treba preispitivati svoje nijete – namjere i svoditi račun sa samim sobom. Iskrenost je osnovni uvjet da neko djelo kod Uzvišenog Allaha bude primljeno, pa ako se u namjere umiješa nešto drugo osim želje za zadovoljstvom Svevišnjeg Gospodara, velika je šansa da umjesto očekivane nagrade počinitelj dobrog djela doživi poniženje na dunjaluku i kaznu na ahiretu.

_______________________

Priređeno prema odlomku iz knjige Medāridžus-sālikīn bejne menāzili ijjāke na‘budu ve ijjāke neste‘īn, 1/307, Ibn Kajjima el-Dževzijje.

Priredio: Amir Durmić

minber.ba