Koliko ‘‘vrata pakla‘‘ postoji na Zemlji i gdje se sve nalaze?

Diljem svijeta postoje mjesta koja su stekla zloglasnu reputaciju kao “kapije pakla”.
Iako naziv može zvučati kao plod mašte, mnoga od ovih mjesta imaju stvarne korijene u drevnim mitovima, geološkim fenomenima ili ekstremnim prirodnim uvjetima. Bilo da su povezani s bogovima podzemlja, kao što je Plutonova kapija u Turskoj, ili rezultat ljudske aktivnosti poput Darvaza kratera u Turkmenistanu, ova mjesta ostavljaju dubok utisak na posjetitelje.

Ova misteriozna mjesta u nekim slučajevima su smatrana stvarnim prolazima u podzemlje, dok su druga dobila svoje ime zbog impresivne geologije, vulkanske aktivnosti, nepristupačnosti ili drugih jedinstvenih karakteristika. U nastavku su neki od najpoznatijih primjera ovih zloglasnih “kapija pakla”.

Plutonova kapija, Turska
Prva na popisu je Plutonova kapija, smještena u gradu Pamukkale na jugozapadu Turske. Ovo mjesto je primjer ploutoniona, religijskog hrama posvećenog htonskom bogu Plutonu (Had). Plutonova kapija ponovo je otkrivena i iskopana 2013. godine, iako su naznake o njenom postojanju zabilježene u raznim historijskim izvorima.

Plutonova kapija nalazi se u ruševinama grčko-rimskog grada Hierapolisa. U antici je ovaj hram imao kapiju i arenu koja je vodila u pećinu. Pećina je bila zabranjena za posjetioce; samo su svećenici smjeli ulaziti unutra. Posjetioci su mogli sjediti na povišenim sjedištima i posmatrati svećenike kako obavljaju svoje ceremonije, koje su se održavale pri izlasku sunca. Tokom ovih ceremonija, bikovi bi bili dovedeni u pećinu, a posjetioci su mogli vidjeti kako životinje padaju mrtve, dok svećenici ostaju neozlijeđeni.

Danas se zna da je pećina ispunjena plinovima koji ulaze u prostor kroz pukotinu. Nedavna istraživanja pokazuju da je plin zapravo vulkanski ugljen-dioksid (CO2). Koncentracija ovog plina varira ovisno o udaljenosti od ulaza i tla, što može objasniti zašto su rimski posmatrači vidjeli bikove kako misteriozno umiru dok su svećenici ostajali neozlijeđeni.

Kapija pakla, Kenija
U Africi, u Keniji, nalazi se Nacionalni park Hell’s Gate, smješten u okrugu Nakuru. Park se nalazi između jezera Naivasha i vulkana Longonot i Suswa. Cijeli nacionalni park poznat je po zadivljujućem pejzažu, raznovrsnom životinjskom svijetu, ali i po svojoj “kapiji pakla” – nazivu datom klancu Ol Jorowa koji prolazi kroz sredinu parka.
Ovaj klanac je nastao mješavinom vulkanskih procesa i tektonske aktivnosti koja je oblikovala cijelu regiju tokom miliona godina. Vremenom, vodena erozija je dodatno izrezbarila klanac. Iako nije jasno kako je klanac dobio svoj evocirajući naziv, moguće je da je to zbog intenzivne geotermalne aktivnosti u tom području. Klanac još uvijek ima gejzire i tople izvore koji ispuštaju vruću vulkansku vodu, koja teče kroz ogromni kanal, omogućavajući rast vegetacije koja može preživjeti na visokim temperaturama.

Koliko ‘‘vrata pakla‘‘ postoji na Zemlji i gdje se sve nalaze?

Darvaza krater, Turkmenistan
Darvaza krater, smješten u pustinji Karakum u Turkmenistanu, moderni je i u potpunosti ljudskom rukom stvoren primjer “kapije pakla”. Godine 1971. Sovjeti su tražili naftna polja u pustinji, ali su umjesto nafte naišli na nestabilni džep prirodnog plina. Raspad bušotinske stanice koju su postavili stvorio je ogromnu rupu – 70,1 metara u širini i 20,1 metar u dubini – koja je postala poznata kao Darvaza krater.

Nakon formiranja kratera, uslijedio je niz događaja pri kojima su se pojavili drugi krateri u pejzažu, svi ispuštajući metan. Kako bi spriječili štetu po okolinu, odlučeno je da se gas zapali u nadi da će brzo izgorjeti. Nažalost, to se nije dogodilo, te su vatre nastavile gorjeti do danas, zbog čega je krater dobio naziv “kapija pakla”.

Batagajski krater, Sibir
Posljednji primjer “kapije pakla” je Batagajski krater u ruskom Dalekom Istoku. Kao i Darvaza krater, ova masivna kopnena formacija relativno je nova u poređenju s drugim “kapijama pakla”. Tokom 1960-ih, naučnici su prvi put izvijestili o “megausjeku” kada je intenzivna deforestacija u Republici Saha, Rusija, poremetila permafrost, što je oslabilo tlo do te mjere da je došlo do njegovog urušavanja.

Lokalno stanovništvo naziva ovo područje “Kapijom podzemlja”, i jasno je zašto, s obzirom na ogromnu pukotinu duboku 100 metara i dugu oko jedan kilometar. Batagajski krater nije završio sa svojim “paklenim” aktivnostima; svake godine krater postaje sve veći. Neki istraživači sugeriraju da bi se mogao širiti brzinom od 10 do 30 metara godišnje.

Ovo širenje se pripisuje klimatskim promjenama u području, koje dovode do toplijih ljeta i kraćih zima. Takvi uslovi su neodrživi za permafrost, koji se nastavlja topiti unatoč tome što drži tlo na okupu.
Izvor:hayat.ba