Komentar hadisa: “Djela se vrednuju prema namjerama…”

Prenosi se od vode pravovjernih Ebu Hafsa Omera ibnul-Hattaba, Allah mu se smilovao, da je rekao: “Cuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Djela se vrednuju prema namjerama[1] i svako ce dobiti ono što je naumio. Pa, cija hidžra bude ka Allahu i Njegovom Poslaniku – njegova hidžra je ka Allahu i Njegovom Poslaniku, a cija hidžra bude radi dunjalucke koristi ili zbog žene da bi je oženio – njegova hidžra je zbog onoga što je naumio.” Bilježe imami Buharija i Muslim.

1. Kratka biografija ashaba koji prenosi hadis

On je Ebu Hafs, Omer ibnul-Hattab, Allah mu se smilovao. Ebu Hafs mu je bio nadimak, a nije imao sina koji se zvao Hafs[2], kao što su i mnogi ucenjaci imali takve nadimke, kao npr. nadimak Halid ibn Velida je Ebu Sulejman, a nije imao sina Sulejmana, zatim nadimak Ibn Tejmijje je Ebul-Abbas, a nije bio ni oženjen, takoder ni imam Nevevi nije bio oženjen a imao je nadimak Ebu Zekerijja.

Jedan od Omerovih nadimaka je i El-Faruk – onaj koji rastavlja istinu od neistine[3]. Bio je jedan od uglednih ljudi u Mekki i prije prihvatanja islama, a njegovo prihvatanje islama bilo je jedno od zanimljivih dogadaja u tom periodu, kada je krenuo da ubije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi na kraju prihvatio islam za svoj životni put.

Bio je izrazito visok, tako da kada je prolazio hodajuci iza zida, neki bi pomislili da jaše na jahalici; bio je lijep, hrabar, prodornog glasa. Nije se smjelo klanjati oko Kabe sve dok Omer nije prihvatio islam.

Nakon Ebu Bekra, Allah mu se smilovao, postao je drugi halifa muslimana i prvi je koji je dobio nadimak “emirul–mu’minin” – voda pravovjernih.

Kada je pocela Objava imao je 27 godina, islam je prihvatio 6. godine po Hidžri. Postao je halifa u 52. godini, a vladao je 10 godina i 6 mjeseci. Preselio je na ahiret u 62. godini, Allah mu se smilovao!

2. Vrijednost hadisa

Ovaj hadis je dokaz jezgrovitog govora Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže imam Šafija: “Hadis o namjeri prožima se kroz sedamdeset poglavlja fikha“, a imam Nevevi kaže: “Imam Šafija, Allah mu se smilovao, nije htio ograniciti poglavlja brojem, nego je njih (poglavlja) mnogo više.”

Ševkani, Allah mu se smilovao, kaže: “Ovaj hadis je jedno od islamskih pravila, cak se kaže da je on trecina znanja.”

Na iskazivanje poštovanja prema ovom hadisu ukazuje i cinjenica da su ucenjaci kada bi otpocinjali pisanje svojih djela pocinjali upravo ovim hadisom upozoravajuci ucenika koji traži znanje na ispravljanje namjere.

Imam Buharija, Allah mu se smilovao, poceo je svoj “Sahih” ovim hadisom, takoder i Tekijuddin el-Makdisi djelo: “Umdetul-ahkam”, zatim Sujuti djelo: “Džami’us-Sagir”, Nevevi u djelu: “El-Medžmu’”, Begavi djelo “Šerhu sunneh” i “Mesabihu sunneh”…

Kaže Ebu Ubejd: “Nema nijednog sveobuhvatnijeg, jezgrovitijeg

i korisnijeg hadisa od ovog.”

Lanac prenosilaca ovog hadisa je Jahja ibn Seid el-Ensari, od Muhammeda ibn Ibrahim et-Tejmija, od Alkame ibn Vekkasa el-Lejsija, od Omera ibn Hattaba, Allah mu se smilovao. I ovo je jedini ispravan put dolaska ovog hadisa, kao što kaže Alij ibn el-Medini i drugi. A od posljednjeg prenosioca (Jahja ibn Seida) prenose više od dvije stotine prenosilaca.

3. Sebeb (uzrok) izgovorenog hadisa

Neki ljudi misle da je sebeb izricanja ovog hadisa covjek koji je htio oženiti ženu za koju kažu da se zvala Ummu Kajs, pa je ucinio hidžru zbog toga, a svojom hidžrom nije htio postici nagradu hidžre u pravom smislu.

Spominje Taberani od E’ameša da kaže: “Bio je medu nama covjek koji je zaprosio djevojku, kažu da se zvala Ummu Kajs. Odbila je da se uda za njega dok ne ucini hidžru, zatim je ucinio hidžru te je oženio. Nakon toga prozvali su ga ‘Muhadžir Ummu Kajs’ (onaj koji je ucinio hidžru radi Ummu Kajs).”

Kaže Hafiz Ibn Hadžer: “Ovaj lanac prenosilaca je vjerodostojan po uvjetima Buharije i Muslima, medutim, ovo nije uzrok izricanja ovog hadisa i ne vidim nijedan put koji bi bio u mogucnosti da to dozvoli.”

4. Komentar hadisa

U rijecima: “Cuo sam” imamo dokaz da je Omer, Allah mu se smilovao, preuzeo hadis direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bez posrednika.

“Djela se vrednuju prema namjerama”

Došao je rivajet takoder: “Djela se vrednuju prema namjeri”, dakle, rijec namjera u jednini.

“Djela…” podrazumijevaju djela srca (kao što su oslanjanje na Allaha Uzvišenog, povratak i tevba Allahu, strah od Njega i sl.), djela jezika (ono što se izgovara jezikom) i djela udova (djela ruku i nogu i sl.).

“…namjerama…” : Namjera je odlucnost da se uradi ibadet približavajuci se Allahu Uzvišenom, a njeno mjesto je u srcu i to je djelo srca, a nije povezana sa udovima.

Kaže šejh Salih el-Fevzan: “Muslimanu je obaveza da ocisti svoju namjeru prema Allahu u svim dobrim djelima koja radi, a ‘djela’ ovdje podrazumijevaju ibadete, a što se tice dunjaluckih djela za njih nije potrebna namjera, nego se ovdje misli na djela pokornosti (Allahu).”

Neki islamski ucenjaci kažu da se pod “djelima” misli na sva djela opcenito, kao što je Ibn Džerir et-Taberi i Ebu Talib el-Mekki i drugi iz ranijih generacija.

Kaže Fudajl ibn Zijad: “Pitao sam Ebu Abdullaha (Ahmed ibn Hanbela) o namjeri u djelu, pa sam rekao: ‘Kako da ucinim namjeru?’ Kaže: ‘Pobrini se o sebi, kada želiš da uradiš djelo, ne želeci da te ljudi vide.‘“

Doista se djela vrednuju prema namjeri, bilo da su dobra ili loša, primljena ili odbijena, jer ispravnost djela ili njegova pokvarenost je shodno ispravnosti namjere, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Djela se vrednuju prema završecima”[4], tj. ispravnost ili pokvarenost djela, primljenost ili ne vrednuje se shodno završnici.

Nemoguce je da covjek uradi neko djelo a da pri tome nema neku namjeru.

” …i svako ce dobiti ono što je naumio…”

Dakle, ovo je obavijest da ce covjek od svog djela dobiti ono što je nanijetio, pa ako nanijeti dobro – dobit ce dobro, a ako nanijeti zlo – dobit ce zlo.

Ovaj dio hadisa nije ponavljanje prve recenice (”Djela se vrednuju prema namjerama”), jer prva recenica upucuje da je ispravnost ili pokvarenost djela shodno namjeri, dok druga recenica upucuje na to da je sevap onoga koji radi djelo shodno ispravnoj namjeri, a da je njegova kazna shodno pokvarenoj namjeri.

Naprimjer, moguce je da namjera covjeka bude mubah (dozvoljeno) pa mu djelo bude mubah, te ne dobije ni nagradu ni kaznu za to djelo.

Takoder, možemo vidjeti dva covjeka koja klanjaju, ali je medu njima razlika u nagradi koliko je izmedu istoka i zapada ili koliko je izmedu nebesa i Zemlje, zbog toga što je jedan od njih iskren u tome, a drugi nije.

Ili primjer dva ucenika koji traže znanje iz akide ili fikha ili tefsira ili hadisa; jedan od njih je blizu Dženneta dok drugi nije, a uce iz iste knjige, kod istog profesora. Medutim, jedan od tih ucenika uci naprimjer fikh (islamsko pravo) zbog toga da bude kadija (sudija) jer je njegova plata velika, a njegov ugled cijenjen u društvu[5], dok drugi ucenik uci fikh da bude ucenjak i onaj koji ce poducavati sljedbenike Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa je zbog toga razlika medu njima ogromna.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko traži znanje samo radi postizanja ovodunjalucke koristi, nece osjetiti miris Dženneta.”[6]

Zbog toga, ocistimo svoje namjere da budu samo radi Allaha Uzvišenog!

Zatim, namjera u govoru ucenjaka nalazi se u dva znacenja:

Prvo, namjera da se razlikuju ibadeti jedni od drugih, kao što je razlikovanje podne-namaza od ikindije ili ramazana od drugih dana posta i sl., ili razlikovanje ibadeta od obicaja, kao što je razlikovanje kupanja od džunupluka i kupanja radi rashladivanja i sl.

Drugo, razlikovanje onoga zbog koga se radi djelo, tj. da li je djelo uradeno samo radi Allaha Uzvišenog Koji nema sudruga, ili zbog nekog drugog, ili je uradeno zbog Allaha i nekog drugog.

Razlikovanje obicaja od ibadeta (obredoslovlja)

Jedan covjek konzumira hranu i pice samo radi strasti, a drugi kako bi se poistovjetio sa ajetom i poslušao govor Allaha Uzvišenog: “Jedite i pijte…” (El-E’araf, 31) Tako je konzumiranje prvog obicaj, a konzumiranje drugog ibadet.
Jedan covjek se okupa kako bi se rashladio, a drugi se okupa od džunupluka, pa je kupanje prvog obicaj, a kupanje drugog ibadet.

Razlikovanje ibadeta medusobno

Jedan covjek klanja dva rekata s namjerom dobrovoljnog namaza, a drugi klanja takoder dva rekata ali s namjerom farz-namaza (obaveznog), dakle, razlika izmedu ova dva prakticno ista djela (radnje) je u namjeri, tako je prvo nafila (dobrovoljni namaz), a drugo farz (obavezni namaz).

Vrijednost i velicina namjere (nijjeta)

Kaže šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao: “Znaj da je mjesto namjere srce, te da se ne izgovara nikako, jer ti se u svom ibadetu obracaš Onome Koji poznaje onoga koji kriomice gleda u grijeh, a i ono što se krije u prsima. Allah Uzvišeni zna ono što je u srcima Njegovih robova, i ne želiš valjda da staneš pred onoga koji ne zna tvoju namjeru sve dok ne izgovoriš, nego želiš da staneš pred Onoga Koji zna tvoje loše misli i koji poznaje ono što se u tebi zbiva.

Tako da nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ni od njegovih ashaba, Allah bio zadovoljan njima, da su izgovarali namjeru rijecima, te zbog toga izgovaranje namjere, bilo da je u sebi ili naglas, je novotarija. Ovo je u suprotnosti sa mišljenjem ucenjaka koji kažu da se namjera izgovara naglas, a neki od njih kažu da se rijeci namjere izgovaraju u sebi, a kao dokaz navode da tako srce slijedi jezik.

Subhanallah! Gdje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u odnosu na ova mišljenja! Da je to bilo od šerijata Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on bi radio po tome i objasnio bi ljudima.”

Prenosi se da je jedan covjek iz Nedžda htio da klanja podne-namaz u Mesdžidul-haramu, a pored njega je bio covjek koji je nijjet izgovarao naglas. Nakon proucenog ikameta, covjek koji je izgovarao nijjet naglas rekao je: “Allahu moj, imam namjeru da klanjam podne-namaz cetiri rekata Allahu Uzvišenom, iza imama Mesdžidul-harama.” Taman što je htio da donese pocetni tekbir, covjek koji je bio pored njega rekao mu je: “Sacekaj, covjece! Nedostaje ti još današnji datum, mjesec i godina!” A covjek ostade zacuden…

Pitanje:

Ako bi neko rekao: Kada covjek hoce da obavi ‘umru ili hadždž pa kaže: “Lebbejke Allahumme umreten”(odazivam Ti se, Allahu moj ‘umrom) ili kaže: “Lebbejke hadždžen” (odazivam Ti se hadždžom), zar to nije izgovaranje namjere?

Odgovor:

– Ne, nego je to iskazivanje obreda. Stoga neki ucenjaci kažu da telbija u obredima hadždža ili ‘umre ima istu svrhu kao i pocetni tekbir za namaz.

Nije od sunneta govor nekih ljudi: “Allahu moj, želim da obavim obrede ‘umre”, ili “želim hadždž, pa mi olakšaj…” jer to zahtjeva dokaz, a dokaza nema.

Šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: “Brate moj, to nije izgovarao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti njegovi ashabi, pa ostavi to!”

A ako kaže: “Kaže taj i taj u toj i toj knjizi”, ti reci: “(Ispravan) govor je ono što kaže Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”

Nakon rijeci o namjeri u hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominje nam primjer muhadžira (onoga koji cini hidžru), pa kaže:

“Pa, cija hidžra bude ka Allahu i Njegovom Poslaniku – njegova hidžra je ka Allahu i Njegovom Poslaniku…”

Hidžra u arapskom jeziku znaci ostaviti nešto, dok u šerijatskom smislu znaci: preseljenje iz mjesta u kojem dominira kufr (nevjerstvo) u mjesto u kojem vlada islam (s tim da ima i drugih definicija).

Pitanje:

Da li je hidžra obaveza ili sunnet?

– Hidžra je obavezna za svakog vjernika koji nije u stanju da javno ispoljava svoju vjeru u mjestu kufra, te se njegov islam upotpunjava sa hidžrom, jer ono bez cega se ne može upotpuniti vadžib (obaveza) postaje i samo vadžib.

Primjer za hidžru je: preseljenje covjeka iz Mekke prije oslobodenja Mekke (8. godine po Hidžri) u Medinu želeci time nagradu od Allaha Uzvišenog, kao što su rijeci Uzvišenog: “A ako želite Allaha i Poslanika Njegova…” (El-Ahzab, 29)

Dakle, željeti Allaha znaci željeti Allahovo lice i pomaganje Njegove vjere, a željeti Allahovog Poslanika znaci da pobijedi njegovo društvo, da se radi po njegovom sunnetu, da se štiti i poziva u njega.

Ovo je hidžra ka Allahu i Njegovom Poslaniku. Kaže Uzvišeni u hadisi-kudsijju:

“Ko Mi se približi (koliko) pedalj, Ja se njemu približim (koliko) lakat.”[7]

Pitanje:

Da li je dozvoljeno da se ucini hidžra Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, poslije smrti?

Što se tice licnosti (tijela) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvoljeno uciniti hidžru u Medinu jer je on ispod zemlje (preselio je), a što se tice hidžre njegovom sunnetu i šerijatu, pa to je poželjno i ono na što se podstice.

Tako je hidžra ka Allahu Uzvišenom uvijek i u svako vrijeme, a hidžra ka Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj licnosti i njegovom šerijatu bila je samo za njegovog života, a poslije njegove smrti dozvoljena je hidžra samo njegovom šerijatu.

Stoga, ko ode iz mjesta u drugo mjesto da bi se poducio hadisu – to je hidžra ka Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ko preseli iz mjesta u drugo mjesto zbog žene da bi je oženio, kao npr. da ona kada je zaprosi covjek kaže: “Udat cu se za tebe ako budeš htio da živimo u mom mjestu”, pa on dode – njegova hidžra je radi onoga što je naumio.

“… a cija hidžra bude radi dunjalucke koristi ili žene da bi je oženio – njegova hidžra je ka onome što je naumio.”

“…dunjaluk” (ar. dunja): spominje se da je dunjaluk nazvan tim imenom jer prethodi Posljednjem danu (ahiretu).

Primjer hidžre radi dunjalucke koristi je kao da covjek ode u drugo mjesto radi toga što je u tom mjestu dobra trgovina i visoka zarada, pa odseli u to mjesto da bi zaradio više novca. Takvom covjeku pripada ono što je naumio.

Zanimljivo je spomenuti da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u hadisu hidžru “ka Allahu i Njegovom Poslaniku”, ponovio je to u nastavku hadisa, medutim, kada je rekao: “…a cija hidžra bude radi dunjalucke koristi ili žene da bi je oženio – njegova hidžra je ka onome što je naumio”, nije ponovo rekao: “…pa njegova hidžra je radi dunjalucke koristi ili radi žene da bi je oženio”. Zašto?

Zbog prezira prema dunjaluku, tako da nije vrijedan cak ni da se ponovo spomene.

Napomena:

(Poglavlja br. 5 Ocjena hadisa i br. 6 Koristi iz hadisa, te literatura bit ce navedeni u narednom tekstu, inšaAllah)

[1] Ili: “Svako djelo ima svoju namjeru”.

[2] Spominje se da je dobio nadimak Ebu Hafs po kcerki Hafsi, Allah joj se smilovao.

[3] Ovaj nadimak je dobio prvog dana kada je prihvatio islam.

[4] Bilježi Buharija od Sehla ibn Sa’da.

[5] Posebno u Saudijskoj Arabiji.

[6] Bilježe imam Ahmed i Ebu Davud.

[7] Bilježe Buharija i Muslim.

dzemat.sabah