Koristi od preispitivanja duše

U koristi preispitivanja duše u prvom redu spada upoznavanje sa njenim porocima, jer onaj ko ne zna poroke svoje duše ne može znati ni kako da ih ukloni. Kada čovjek upozna poroke svoje duše, on dušu, Allaha radi, počne prezirati. Neko od učenih je rekao: “Kada bi grijesi zaudarali na (neprijatan) miris,niko pored mene ne bi mogao da boravi.”
Također je rečeno: “Ko u svoju dušu stalno ne sumnja, u svako dobane radi suprotno njenim prohtjevima i ne nagoni je na ono što joj nije drago,je zaveden, a upropastio ju je onaj ko na nju gleda blagonaklono (tj, onaj koji joj se prepustio).”

Imam Ahmed, rahimehullah, navodi: “Jedan Izraelčanin je proveo šezdeset godina u ibadetu moleći za neku svoju potrebu. Kada je ni nakon tolliko vremena nije dobio, sam sebi je rekao: “Tako mi Allaha da u tebi ima ikakva dobra, postigao bi ono što ti treba.’ Zatim mu je u snu rečeno: ‘Jesi li vidio kako si u tome momentu prezreo svoju dušu? Taj momenat je bolji od svih šezdeset godina tvoga ibadeta.’”

Ovo je zato što nefs navraća na propast, što pomaže neprijatelje, što je pohlepan za svim što ne valja, što se povodi za svakim zlom i što po svojoj prirodi, prkosi.

Budući da je robovanje duši najveća prepreka između čovjeka i Uzvišenog Allaha u najveće blagodati spada osloboditi se toga robovanja. Zato se protiv nje najžešće bore oni koji svoju dušu najbolje poznaju. Zato je preziranje duše, Allaha radi, jedna od najprepoznatljivijih vrlina osvjedočenih vjernika. Prezirom duše, rob se u jednom trenutku može približiti Uzvišenom Allahu više, nego bilo kojim drugim djelom. U najkorisnije što osoba može uvidjeti, spada preispitivanje svojih obaveza prema Allahu. Onaj ko razmisli o svojim dužnostima prema Gospodaru, sigurno će uvidjeti da ih ne ispunjava onako kako treba i da se može nadati samo u Njegov oprost i milost, a nikako da se osloni samo na svoja djela, jer bi u tome slučaju, sigurno, propao. Ovako o svojim dušama misle oni koji dobro poznaju Uzvišenog Allaha, oni koji su u sebe izgubili nadu i svu je položili u Allahovu milost i oprost.

Ako bolje razmisliš o tome kakva je većina svijeta, vidjećeš da su potpuno drugačiji nego što je navedeno, jer kod Allaha gledaju samo na svoja prava, a nikako i na svoje obaveze. Upravo zbog toga su i otuđeni od Allaha, a njihova srca prekrivena koprenom koja im smeta da Gaupoznaju, vole, čeznu za sastankom sa Njim i uživaju u sjećanju naNjega. To je razlog čovjekovog nepoznavanja, kako svoga Gospodaratako i samog sebe.

Čovjekovo preispitivanje savjesti, prije svega je preispitivanje svojih obaveza prema Uzvišenom Gospodaru, a time i postavljanje sebi pitanja da li ih izvršava kako treba. Nema boljeg razmišljanja, od razmišljanja o tome, jer to čovjekovo srce usmjerava prema Allahu, s jedne, i pred Njim ga čini poniznim, skrušenim i skrhanim, s druge strane, uviđajući koliko je njegovo siromaštvo naspram Allahova bogatstva i niskost naspram Allahove uzvišenosti, i da je propustio da učini dobra više nego što je, možda, mogao da učini.

Izvor: Lađa mudrosti

Autor: Irfan Hajrudin
Izvor:akos.ba