Kur’an je poput igle, a naše učenje Kur’ana je kao nit (konca) koja povezuje cijeli ummet

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Odnos prema Kur’anu je najvažnije pitanje u životu muslimanske ličnosti, jer je Kur’an poslanica putem koje se Allah obraća svakom muslimanu pojedinačno.

Stoga se musliman u potpunosti razlikuje u razumijevanju Ku’rana od onih koji čitaju Kur’an, a da u njega ne vjeruju. Naime, njima se čini da je Kur’an tek puki tekst, kao i svaki drugi tekst, a što se tiče muslimana, on Kur’an doživljava kao posebnu poslanicu između njega i Onoga Koji ju je objavio.

To je ono što muslimana izdvaja od ostalih u pogledu razumijevanja Kur’ana. Zapravo postoji mnogo primjera ljudi koji nisu bili muslimani, ali kada su čitali Kur’an, na njih je to imalo snažan utjecaj i postali su muslimani. I to je ono što se iz dana u dan ponavlja i događa i u našem vremenu.

Svaki od tih ljudi pronalazi svoj trenutak i svoju tačku susreta sa istinom na koju Kur’an ukazuje, i u tom trenutku ovaj govor za njega prestaje biti obični tekst, kako je prije toga gledao na Kur’an, i tada započinje njegova čvrsta veza s kur’anskim tekstom kao Allahovom objavom i poslanicom.

Najveća prepreka, pa ako hoćete i nedostatak teologije kao naučne discipline, kao i onoga što se u islamskom svijetu prevodi kao ‘ilmul-kelam ili spekulativna teologija, jeste to što teologija neprestano govori o Bogu i bavi se Njime kao da se radi o naučnoj temi i problemu.

Međutim, Allah je Onaj Koji se može spoznati, osjetiti, prema Kome se čovjek može usmjeriti, obožavati Ga, dove Mu upućivati i voljeti Ga, prije nego je predmet govora i rasprave o Njemu. A to znači da stvar nije u razgovoru o Allahu, već u razgovoru s Allahom. Čitanje Kur’ana pruža mogućnost direktnog razgovora s Allahom, umjesto da razgovaramo o Njemu i izgubimo se u plićaku metafizike.

Kada čovjek čita Kur’an, on upoznaje/spoznaje samog sebe u istoj mjeri u kojoj spoznaje i Boga, jer Kur’an govori o Stvoritelju, ali također i o stvorenju. Zbog toga takav čovjek postaje aktivniji i efikasniji u svom radu, dosežući tačku između znanja o sebi i znanja o Allahu. I ovo se može postići samo čitanjem i proučavanjem Kur’ana.

Naravno, ovdje iznova možemo ukazati na to u kojoj mjeri jezičke, historijske, društvene i iskustvene razlike, kao i nedostatak znanja o svim aspektima Kur’ana, mogu biti prepreka na ovom putu. Međutim, imperativ je da se čovjek ne susteže od upoznavanja s Kur’anom i da ne odustaje od ulaganja truda kako bi stekao osnovu na kojoj će efikasnije graditi svoj odnos s Kur’anom.

Ranije sam u nekim svojim tekstovima pisao o knjizi Nurul-bejan, a to je zapravo tefsir Kur’ana čiji autor je Husein Kazim Kadri, koja se kod nas danas čita više nego u prošlosti, a još čudnije je to da se Kur’an danas općenito više čita i proučava nego, naprimjer, u osmansko doba.

Moguće je da se povećano zanimanje za čitanjem i proučavanjem Kur’ana, zajedno s povećanjem modernosti, doima pomalo paradoksalno u očima mnogih ljudi. Međutim, kada se malo bolje posvetimo prirodi Kur’ana i prirodi modernosti, shvatit ćemo, bez imalo čuđenja i iznenađenja, razlog koji stoji iza toga.

Možda se opis koji je dao Anthony Giddens, o rezultatima i učincima modernosti na intelektualni razvoj modernog čovjeka, u jednoj od svojih dimenzija susreće sa muslimanskom ličnošću. U smislu da su nauke kao što su medicina, ekonomija, pravo, fizika i slično, u prošlosti bile dostupne samo specijalistima i stručnjacima, ali s erom modernosti i nakon nje postale su dostupne svima. S te strane ovo stanje se lakše i bolje može prilagoditi polju religije i teologije, a s druge strane ovo stanje ispunjava uvjete za ostvarenje odnosa kakav bi trebao biti između pojedinca i Kur’ana.

Odnos prema Kur’anu uvijek je bio srž izgradnje islamske ličnosti kroz historiju. To je važno istaći i kao odgovor onima koji ograničavaju rađanje i razvoj islamskog pokreta na odnos sa Zapadom, kao da je islamski pokret nastao kao rezultat zapadnjačke vizije ili pokreta.

Ne možemo također ograničiti islamski pokret i svesti ga na tvrdnju da je on rezultat reakcije protiv vesternizacije ili zapadnog kolonijalizma. Islamski pokreti započeli su prije vesternizacije, iz unutrašnje suštine samog islama, da se suprotstave stvarima kao što su neutralnost i udaljavanje od islamskog bića, zanemarivanje odnosa s Kur’anom, pretvaranje islama u religiju mitova i novotarija (jeresi) te uvođenje posrednika između čovjeka i Boga.

Ovaj unutrašnji odnos u islamu ne može se povezati s bilo kakvom vanjskom vezom, poput vesternizacije ili bilo kojeg drugog vanjskog aspekta. Uvijek su se kroz islamsku historiju javljali pokreti protiv izopačenosti i novotarija koje su pripisivane vjeri, zauzvrat pozivajući muslimane da se vrate suštini islama, u okrilju Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta.

A to znači da čitanje Kur’ana i odnos s njim proizlaze iz samog islama, bez potrebe da se potrudimo da ga povežemo s nečim izvanjskim.

Savremeni islamski mislilac, Salman Sayyed, u svojoj knjizi El-Te’vil (Tumačenje) nudi vrijedne analize kojima je centralna tema odnos s Kur’anom u izgradnji muslimanskog bića ili muslimanske ličnosti. U ovim analizama, on vrlo dobro otkriva interpretativne (hermeneutičke) preduvjete koji čine Kur’an najvažnijim elementom koji može ujediniti cijeli islamski ummet, uprkos različitim pristupima i nivoima u procesu čitanja i proučavanja Kur’ana.

Upravo ovaj tekst želim završiti citatom iz spomenute knjige Salmana Sayyeda, koji ima duboko značenje i implikacije. Naime, Salman u ovom nadahnutom citatu, veli: ”Kur’an je poput igle, a naše učenje Kur’ana je poput niti (konca) koja povezuje cijeli ummet.”
Izvor:saff.ba