Kada jednom od njih dvoje dosadi i on/a iziđe sa svojim stavom, da to što rade je pogrešno, da njihova veza ničemu ne vodi, da jednostavno nisu jedno za drugo, da on/a ţeli da se uda/oženi za nekog drugog. Automatski u većini takvih slučajeva ta se neviđena ljubav pretvara u srdžbu. Nakon neuspjelog navaljivanja i uvjeravanja kako trebaju sebi dati još malo vremena, često dolazi do prijetnji.
Upropastit ću te, tvoje ću e-mailove staviti na fb, naše ću fotke i klipove izbaciti na YouTube. Život ću ti zagorčati. Ako nećeš biti moja nećeš biti ničija. Ubit ću te! Unakazit ću te!
Sve to, nakon tolike ljubavi?! Kada je čovjeku do nekoga stalo, tj. kada nekoga voli, on mu ţeli svaku sreću, bez obzira u paketu sa sobom ili bez sebe. Ali stvar je u tome kako smo već rekli, sve je bila gluma, prioretet je bio u posesivnosti, egoizmu, ličnim koristima.
Možemo sasvim komotno zaključiti da zabavljanje prije braka ni racionalno, ni emocionalno, ni naučno, ni društveno, ni moralno, vjerski nema opravdanje.
Ovakvo ašikovanje predstavlja sunovrat mladih bića u ambis izgubljenosti. Ašikovanje predstavlja bacanje u propast, uništavanje mladosti, te najbolje prilike koju čovjek u svom životu uopće moţe imati i ima.
Mi koji smo odrasli, koji imamo dovoljno iskustva i znamo kakve sve posljedice po našu djecu ima ovaj katastrofalni običaj, duţni smo, na pametan način, dati djeci do znanja, opismeniti ih, otvoriti im oči, pruţiti im racionalne i praktične dokaze i na taj ih način izbaviti iz šejtanske stupice.
Mogao bih istaći jednu natuknicu ili light motiv – zdrava porodica = zdravo društvo / šta je suprotno tome: ako smo već nezadovoljni onim što se dešava u društvu, posebno sa onim što čine naša djeca, a posebno sa onim što čine srednješkolci, ko bi u tom slučaju trebao biti prva adresa na koju bismo se obratili? Naravno porodica ili preciznije rečeno roditelji.
Vidite, projekt koji naša djeca u ţivotu praktično provode, dovest će do rezultata samo i samo onda kada i roditelji uključe sebe u nj, i to praktično, a ne samo na ravni moralne podrške. Ono što tinejdžeri žele postići svojim neodobrenim relacijama je uživanje nečeg što dolazi tek na kraju. Relacija među njima koja je dozvoljena je zapravo treniranje i vježbanje društvenih umijeća, razbijanje okova, ostvarenje svoje ličnosti kroz komunikaciju s jednakim članovima društva. Sve ovo navedeno naravno je idealno, meĎutim u društvu u kojem su taktički presječene karike sa svim tradicionalno-duhovnomoralnim vrijednostima, takvog čega nema, takvo što je izbrisano sa spiska univerzalnih vrijednosti. Društvo je pokleklo, kao da ţeli tu bitku izgubiti. Rat, tj. oružani sukob, smo stoički podnijeli i iznijeli ga na svojim plećima. Vjerovatno se svi sjećamo da je koliko toliko stid, moral, čednost i ostale vrijednosti iz ove ravni u vremenu prije rata bio očuvaniji nego li sada, nakon toga što smo očuvali svoju fizičku egzistenciju. Trenutno je na sceni drugi rat, rat brisanja jedne kulture, jedne povijesti, jedne tradicije; i njega polahko ali sigurno gubimo.
Sjetimo se časnog Poslanika, s.a.v.a., koji je svojim ashabima koji su se vratili iz teškog okršaja, kao pobjednici rekao:
“Vraćate se iz malog u veliki džihad.” Pogledajte samo našu mladež. Pogledajte u njihove prioritete.
Koliko ih nalazite da su okusili pravu slast čovječnosti, morala, kulture, nacionalne pripadnosti, identiteta?
Koliko njih uopće za to mari? Ko je krivac takvoj beznadežnoj situaciji?
Iz knjige Bračni život
Priredio: Esmin Mehić