Ljudski vukovi koji su uništili život mlade djevojke

Nevjerovatno, istinito i vrlo poučno

Sa tugom, bolom i suzama u očima, danas vam predočavam pismo sirote djevojke, koje ona piše na samrtnoj posteljini, polahko umirući u 22. godini života. Majku nije ni zapamtila, jer je umrla na porođaju, odrasla je u popravnim domovima, život su joj uništili ljudi pokvarenih duša, a na kraju kratkog životnog puta se veličanstveno vraća vjeri i sve to umirući piše kao poruku i pouku za sve nas, a posebno mlade, da ne bi doživjeli njezinu tešku i nevjerovatnu sudbinu.

Čitajući ovo pismo, pretočeno u knjigu, plakao sam kao nikada u životu, grudi mi je razdirao bol i načuditi se nisam mogao da neko može podnijeti ovolike muke i patnje. Allahu ekber! U pismu ova sirotica kaže: „Ostao mi je samo jedan izlaz, a to je samoubistvo. Moram umrijeti da bih se očistila. Sve sam izgubila. Stid me je sebe. Ne želim da bilo ko drugi živi ovakvim životom. Zbog toga sam se odlučila na pisanje.“

Ima samo 22 godine, u isto vrijeme liječi se i od droge i raka, svjesna da umire i da spasa nema, a piše ovo pismo s nadom da će biti omladine koja će izvući pouku iz onoga što je njoj loše i pokvareno društvo učinilo, i željom da se sačuvaju gladnih i pokvarenih vukova u ljudskom liku.

U siromašnoj kući, bez majke, koja je umrla kad ju je rodila zbog gubitka krvi, sa teško bolesnim ocem i bratom starijim od nje godinu dana. Subhanallah! Govori: „Kamo sreće da sam imala majku, pa da me je počupala za kosu kada pogriješim, da me zatvorila u sobu i kazala ocu da me izudara! Ne bi me poslala u ruke gladnih vukova! Nekad bi me privila na krilo, milovala po kosi, ljubila u obraze, pa bih zaboravila na batine.“

Djevojkama poručuje da majke mogu biti stroge, grube, čak i nemilosrdne i nepravedne, ali i najgora takva majka bolja je i milostivija od najboljeg tuđinca. Najgora porodica sigurnija je od najluksuznijih mjesta.“

Živjeli su u kućici sa dvije sobe, od kojih je jedna bila štala. Brat joj je u osmoj godini pao s kreveta, udario glavom o nešto tvrdo i umro. Otac je mnogo pušio, a u mladosti je i alkohol pio, pa je i on umro kad je imala deset godina. Allahu ekber! Sama je ostala! Dok je majka bila živa, klanjala je pet vakata namaza, Kur’an učila i druge poučavala.

Zbog bolesti i siromaštva ih otac nije mogao izdržavati, pa ju je, kad je imala samo godinu dana a brat dvije, ostavio u sirotištu. Ostala je bez majke, brata i oca u sirotištu u kojem nema nikoga da se nasmije, da joj kaže lijepu riječ, da je pomiluje. Samo jedan nastavnik je bio dobar i on bi im pričao priče i dijelio knjige, ali su i njega udaljili iz doma. I jedan kotlovničar, Osman-efendi, bi im dijelio bombone i govorio: „Bomboni moji, cvijeće moje.“

La ilahe illellah, sa deset godina sama u životu. Gladna i žedna je danima plakala, povukla se u ćošak, pobjegla od ljudi. Jedino ju je Osman-efendi mazio po kosi i svakog dana joj davao po jedan bombon.

Jedanput je bila mnogo gladna, otišla je u kuhinju i uzela parče hljeba i malo sira, jer nije imala novca da to kupi, pa joj je pomoćnik direktora izrekao nečuvene uvrede. Kazuje kako je iz daleka posmatrala svoje razredne prijateljice, čiji roditelji su bili bogati, pa su se lijepo oblačile, a ona im zavidjela, jer nikada nije imala para. Nema ni majke, ni oca, ni brata, a nema ni prebijene pare!

Priča da im je jedan profesor posebnu pažnju posvećivao. Donosio bi im voće, čokolade i razne slatkiše, milovao bi ih, govorio o njihovim ranama, jer su djevojke bile siročad bez roditelja, govorio bi kako, da Bog sačuva, nema Boga, da su Poslanik, vjera i Kur’an, neuzubillah, izmišljotina, da će čovjek kada umre postati zemlja. “Nisam mogla prihvatiti to da ću postati samo zemlja. U meni su stalno odzvanjali glasovi ponovnog proživljenja.“

S druge strane, profesor vjeronauke ju je bodrio i govorio da mora biti uspješna, snažna, da se mora obrazovati i školovati, a ako bude vjerovala Allah, dželle šanuhu, će joj biti najveći pomoćnik.

Dalje piše o najgorim danima iz srednje škole, kada gladni vukovi vršljaju i napadaju nezaštićene sirote djevojke. Kaže da bi bilo bolje da je u nekom selu imala krave i ovce, jednu trošnu kuću, muža i nekoliko djece, nego što je studirala i imala život koji joj je sve uništio. Bilo bi to daleko bolje od pogrešne ljubavi, zlonamjerne omladine i gladnih vukova koji vrebaju u zamci.

-2-

U klupi je imala prijateljicu Eminu koja joj je davala knjige da bi ispravila svoje nevjerovanje. Knjige je uzimala da je ne uvrijedi, ali ih nije čitala. Emina bi je vodila svojoj kući, gdje su je lijepo dočekivali i raznovrsna jela joj pripremali. Eminin otac, nastavnik, bi je savjetovao, a majka bi joj pri odlasku dala paketić i tutnula nešto para.

Dobre momke nije mogla pridobiti, a loši su oko nje oblijetali da je iskoriste. Svraćala je u kafić sa omladinom koja se šegačila s vjerom. U tako lošem okruženju nije znala ko joj je prijatelj, a ko neprijatelj.

Tako se zaljubila u sina jednog poznatog bogataša i političara. Drugarica Emina ju je mnogo puta upozoravala: „Pazi se, on nema dobre namjere!“ On joj je rekao da će je oženiti kad završe školu, a Emina je nastojala da je spriječi. Emini je rekla: „Ne možeš me pobijediti! Ljubomorna si!“

Namamio ju je u stan i silovao. Vrištala je, svi su se u zgradi podigli na noge, ali kakva fajda?! Govorili su: „To se desi kad sama dođeš.“ Tri puta se bacila pod auto, želi umrijeti, ali ni auta je ne mogu zgaziti. Ili iznenada zakoče, ili je zaobiđu.

Otac momka koji ju je silovao nije htio ni da je sasluša. Izbacio ju je napolje. Kada joj je momak ocrnio obraz, zavapila je: „Ako te ima, Allahu, pokaži snagu! Pomozi mi! Mnogo mi je teško!“ Planirala je samoubistvo. Emina je došla da je obavijesti da je mladić koji ju je silovao pronađen mrtav u kući. Tad joj je prvi put došlo da vikne: „Moj Allahu, Ti postojiš! Ti si velik.“

Emina ju je ponovo odvela svojoj kući, a ona se divila povučenom životu vjernika, gdje se ne viče, ne psuje, gdje nema zamki i spletki. Eminin otac, nastavnik, koji je također bio siroče, daje joj tri savjeta. Prvo, da se osjeća kao njegova kćerka, da u njihovu kuću može doći kao u svoju i da s njima podijeli svoje probleme. Drugo, mnogi uspješni ljudi su ponikli iz bijede i neimaštine. Zakuni se, odredi cilj, radi planski i dobro iskoristi svoje vrijeme. Treće, svaki čovjek koji traži uspjeh, slobodu i sreću, mora spoznati sebe i svaki dan mora sebi postaviti ova pitanja: Ko sam? Zašto živim? Odakle sam došao? Kuda idem? Šta od nas Bog traži?

Počela je učiti i postala je đak generacije. Upisala je Pravni fakultet. Jedne večeri sanja majku koju do tada nikada nije upoznala. Rekla joj je: „Uželjela sam te se, dijete moje. Zašto mi ne dolaziš u posjetu?“ To ju je zbunilo. „Čovjek koji umre postaje zemlja. I mi ćemo umrijeti. Ko je onda osoba koja je ušla u moj san i dozivala me?“

Hoće kući, u selo, da posjeti majkin mezar, da se s njom ispriča, ali nema para. Eh, siromaštvo… Eto, opet, Emine. Tutnu joj kovertu u ruku. Otići će na kabure majci, ocu i bratu da pomiriše njihovu zemlju i da s njima popriča.

Dolazi u selo i od amidže saznaje da se o njoj pronio vrlo ružan glas. Starac je govorio: „I otac i majka su ti bili dobri ljudi. Majka ti je bila poput meleka. Srce joj je bilo u imanu, a jezik sa Kur’anom. Podučavala je mlade djevojke u selu, učila ih je vjeri. Ti si sramota i za svoju porodicu i za selo.“

„Eh, majko, da si ti živa, učila bih Kur’an, klanjala bih namaze. Znam, majko, da ti ne možeš doći, ali doći ću ja tebi. Neće ovo dugo trajati. Mezar/grob je mjesto gdje me gladni vukovi neće obilaziti.“

Odlazi u mezarje i priča sa zemljom, kamenjem i travom koja pokriva majku, oca i brata. Allahu ekber! Zaplakala je: „Uzmite i mene! Ostala sam sama! Ne mogu bez vas. Čeznem za vama. Život je mnogo težak.“ Legla je na majčin mezar da osjeti njeno milosrdno naručje i toplinu milovanja mehkih ruku.

Uplakanu je trže jedan ženski glas: „Dušo nije dobro plakati na mezarju.“ Bili su to seoski imam i njegova supruga. Njezina majka je učila imama Kur’an dok je bio dijete. Imam i njegova supruga su je dočekali s velikom ljubaznošću i pripremili joj trpezu raznih jela. Prostrli su joj dušek, čaršaf, jorgan, jastuk, sve čisto i bijelo, a ona se osjećala naugodno i prljavo zbog grijeha koje je počinila. Allahu ekber!

Zaspala je i sanjala da se nalazi u zelenim baščama, sa vilama i ulicama bez prljavštine i gužve. Nije Turska, jer nema kod nas ovakvih gradova, a nije ni Evropa jer je vidjela arapska slova na kućama. Ne mogu ovo biti ni arapski gradovi, jer zbog suše ne mogu biti ovako zeleni, vodni i blistavi. Ovo mora da je Džennet. Allahu ekber!

-3-

U snu se susreće s bratom i majkom. Majka kaže: „Ajsela, dušo moja, ostavila sam ti dva amaneta. Oni su u našoj kući, u malom staklenom sanduku. Uzmi ih, neka ostanu kod tebe. Dobro ih pazi.“ Upitala je: „Gdje mi je otac?“ „On još nije došao. On još polaže račun i mi ga još čekamo. Doći će, ako Bog da.“ Allahu ekber!

U sanduku stare i dotrajale kuće je bio Kur’an od majke i još jedna knjiga. Ajsela nije imala hrabrosti da ponese majčine amanete sa sobom, jer se nije smatrala dostojnom. Mislila je da jedna griješna djevojka ne može nositi Kur’an-Časni. Imam i njegova supruga, iako su o njoj čuli ružan glas, mnogo su je zavoljeli i rekli su joj da je ona djevojka dostojna Dženneta. „U svakoj muci, kad god ti treba prijatelj, na zaboravi da smo spremni da te zagrlimo“, rekli su joj pri rastanku.

Napušta studij u trećoj godini, a zbog lošeg društva i nezdravog života, Ajsela zavšava na onkološkom odjeljenju jedne velike bolnice. Tek joj je 22 godine a rak je razorio jetru i širi se. Smrt gleda očima. Piše i poručuje: „Ja sam uradila, nemojte vi uraditi.“

Kada se mladi život prikučio kraju, Ajsela se pita: „A šta ako postoji? A šta ako je Allah stvorio ovaj kosmos i ljude? A šta ako će nas pitati za sve što smo uradili? A šta ako ima proživljenje? Ako postoji Džennet i Džehennem? Kako ću ja sa grijesima u Džennet? A želim da budem sa majkom, ocem i bratom!“

Razmišljajući i prelistavajući svoj život, čula je škripu bolničkih vrata, a zatim ugledala dvije žene u čistim bijelim pokrivačima, pokrivenih glava, blještale su nevjerovatnom svjetlošću. Rekle su joj: „Majka se mnogo moli za tebe. Veoma je zabrinuta. Pripremi se, učini tevbu (pokajanje). Zatraži oprost od Allaha. Njegov oprost mnogo je veći od Njegove kazne. Zamoli Mu se, otkloni svoje nedostatke. Jer, ostalo ti je malo vremena.“ Allahu ekber! Išla je korak po korak u smrt. Priznala je da je griješila i bila na pogrešnom putu. Postala je svjesna da joj je to posljednja šansa i da je Uzvišeni Allah nije zaboravio.

Sad joj treba prijateljica Emina koju nije htjela slušati. Osjeća se prljavom zbog grijeha koje je počinila, ali ne želi izaći pred Allaha takva. Od Njega traži posljednju šansu.

Ljekar asistent je doveo svoju zaručnicu koja ju je zagrlila i počela jecati: „Nemoj gubiti nadu zbog svojih grijeha. Ovo su radosne vijesti. Čestitam ti! Čak ti i zavidim. Ti si u Allahovoj milosti i ljubavi.“ Asistentova zaručnica je dolazila u osam ujutro i ostajala do pet sati poslijepodne. Sa njom uči namaz, Kur’an i čita korisne knjige o Allahovoj moći, milosti i nebrojenim blagodatima. Četvrti dan je prvi put stala na namaz. Kakva je to sreća! Na bolesničkom krevetu je stavila jastuk ispred sebe i napravila sedždu. Nikada do tada u životu nije osjetila ovakvo uzbuđenje i radost. Osjećala je žalost i kajanje što do tada nije shvatila koliko je Allah Velik i Uzvišen.

Pokajala se zbog grijehova i zatražila iskreno oprost. Od nas traži da ne činimo iste greške. Priznaje da je šteta što je do danas bila lišena slasti vjere, namaza, pokajanja. Vratiti se imanu, vratiti se Allahu, tražiti oprost… Za tu ljepotu znaju samo oni koji su izgubili iman a zatim se ponovo dočepali te sreće.

Sada Ajsela, koja se iskreno pokajala, i kojoj se smrt prikučuje, a samo su joj 22 godine, jedva čeka da svane da klanja sabah-namaz. U ovoj fantastičnoj priči i ne primjećujemo da se žali na bolest. Tek je spomene. Allahu ekber! Njezina radost povratka Bogu, namazu, tevbi su veći od bola. A šta je sa nama? Klanjamo li mi sa ovakvom radošću, i klanjamo li ikako? Subhanallah! Doista smo nezahvalni.

Ajsela čeka smrt i ponovo se rađa. Suze joj kvase sedždu, ne zbog bolesti već zbog novog rađanja i spoznaje svrhe života. To je nova Ajsela. Ona ne gubi nadu u Allahovu milost, jer se Njemu vratila svim svojim bićem. Kad ćemo se mi ovako vratiti? Doista joj zavidim. U njoj nema ni mrvice starog života. I ne misli na silni bol, na smrt koju vidi, već osjeća stid zbog počinjenih velikih grijeha.

Iako je bila sirota usamljena djevojka, okružena zlim ljudima koji su bili u potrazi za plijenom, vidi i svoju ulogu u ovom ružnom životu. Kaje se što nije slušala dobronamjerne osobe koje su je usmjeravale na put sreće i spasa na oba svijeta. Iako svjesna da joj se život gasi u cvijetu mladosti, tek u 22. godini, radosna je što je na kraju kratkog puta pronašla Allaha, dželle šanuhu.

-4-

Ona se ježi od količine grijeha koje je počinila, ali se uzda u Allahov, dželle šanuhu, oprost i veliku milost. Divnih li riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Najbolji je onaj vjernik koji umre u stanju tevbe/pokajanja“, i „Blago onome ko se pokaje i plače zbog greške koju je učinio.“

Ajsela ide korak po korak u smrt. A idemo i mi. Ona očekuje meleka koji uzima dušu. Uskoro će pred njim pognuti glavu i reći: „Izvoli uzmi mi dušu!“ I to će biti posljednji čin koji će je približiti Allahu, dželle šanuhu. Nema bogatstva ni prijatelja koji može meleka smrti vratiti. Allahu ekber!

Radosna je što će biti spašena Džehennema i što će biti zajedno sa majkom, ocem i bratom u džennetskim perivojima. Klanja i uči Kur’an i dove i pred samu smrt se osjeća čistom i bezgriješnom poput bebe. Moli Allaha, dželle šanuhu, da takva i ode s ovog svijeta.

U bolnočkoj sobi, u kojoj diše posljednje udisaje i izdisaje, dešava se čudo. Pred njom se ukazuje Kaba, koju je do tada vidjela samo na slikama. Među hiljadama muslimana i uzvika Allahu ekber klanjala je namaz okrenuta prema Kabi. Za ruku ju je uhvatila majka, koja je nakon uzvika: „Mladunče moje!“ počela grliti. Uz nju je bio njezin brat, a oca opet nema. Dobila je opet isti odgovor, da još nije završio polaganje računa. Allahu ekber! Grli i ljubi majku i brata, a majka joj govori: „Kćeri moja, čestitam ti, počela si klanjati, učiti Kur’an i čitati korisne knjige, iskreno si se pokajala za učinjene grijehe. Mnogo sam se molila za tebe.“ Tad joj je rečeno da će biti pozvana jednog mubarek dana. Sve ove ljepote doživljava u namazu. Putnik je, prema ljepoti svih ljepota. Taj mubarek dan može biti ili petak, ili Lejletul-berat. Oboje je vrlo blizu. Dani su joj odbrojani. Došli su posljednji momenti tijelu, svjetlo smrti na kraju životnog tunela se vidi. Bolovi su nepodnošljivi, čak ni sedativi više ne djeluju. Ništa dunjalučko joj više ne pripada. Valja seliti i sve ostaviti. Allahu ekber!

Gle, čuda! Subhanallah! Evo i prijateljice Emine, za kojom je toliko dugo čeznula, ulazi na vrata poput meleka i uljepšava joj sobu. Zaboravila je na bol i tugu. Malo je danas tako dragocjenih prijateljica koje žele dobro. Zagrlile su se. Emina joj je pričala o ljepoti imana, o slasti smrti i Ahireta. Ton Emininih riječi: „Ne plaši se ozdravit ćeš!“, kao da je govorio: „Pripremi se, putnik si!“ Završeno je s dunjalukom. A samo su joj 22 godine. Da, putnik je. Ajsela ne može više ni ustati ni sjediti. Namaze već klanja samo mimikom. Očekuje susret s melekom Azrailom. Allahu ekber!

Zbog grijeha je htjela da počini samoubistvo, a ovo pismo ju je dovelo, el-hamdu lillah, pred svog Gospodara. Znajući da ima omladine čije dove Allah, dželle šanuhu, uslišava, traži da dobri i mubarek-ljudi za nju čine dove, i to onda kada uče Kur’an.

Od onih koji pročitaju njezino pismo moli da je ne proklinju zbog počinjenih grijeha. Do Lejletul-berata su ostala još dva dana. Allah ju je stvorio i Njemu se vraća. Želi s imanom da preda dušu meleku Azrailu, a da ovo pismo bude dokaz njenog čvrstog imana, pokajanja i pouke.

Dragi prijatelji, nakon ovog pisma, koje nije obično pismo, već historijski dokument o tome kako se jedna generacija davi u vrtlogu grijeha i nepokornosti Uzvišenom Bogu. Pred ovim pismom trebaju mnogi da se zastide i obore glavu zbog djevojke i omladine koja je odgojena daleko od vjere. Ono treba doći do što više ruku i moramo ga svi pročitati i moramo se preispitati. Danas je to Ajsela, a sutra mogu biti naše kćerke i sestre. Život bez imana, namaza i džemata može biti patnja, žalost i bol, jer zadovoljstva i uživanja su kratkotrajni.

Da ne bi bila uništena omladina, jedna cijela generacija, svi moramo podučavati vjeri, moralu, i moramo znati odgovor na sljedeća pitanja: Ko smo, zašto smo stvoreni i kuda poslije života? Jer, onaj koji vjeruje u polaganje računa ne može nanijeti štetu društvu niti bilo kome. Ne može zavoditi ni trovati omladinu, ne može izdati svoju državu ni njene građane. Nipošto!

Ovu djevojku, pokajnicu, koja umire od raka, a koja se potpisala samo sa Ajsela, i njoj slične trebalo je pronaći u bolnici, u sirotištu, u školi, treba za njih znati. To su naša djeca, naša briga. Pismo je poslala iz Ankare, bez datuma i imena bolnice. Ali to nije ni bitno, trebalo je obići sve bolnice. Prireditelj ove knjige je pronašao bolnicu, ali je, nažalost, zakasnio. Ajsela je umrla tačno u noći Lejletul-berat. Allahu ekber! Umrla je Ajsela u 22. godini života, u cvijetu mladosti, izvanrednom smrću, kao da je išla na vjenčanje ili neku proslavu. Umrla je u noći Lejletul-berat pred zoru, smrću kakvu bi od nas svako poželio. Uz nju su bile asistentova vjerenica i prijateljica Emina. Toga dana one su iftarile u Ajselinoj sobi, a Ajsela je danima govorila da će joj melek doći po dušu u noći Lejletul-berat. I došao je.

-5-

Ajsela je dostigla vrhunac imana, svim svojim bićem je bila okrenuta Uzvišenom Allahu, zbog grijeha je pognula glavu i iskreno tražila oprosta. Njezini namazi su bili posebno poučni. Klanjala je baš kao da se nalazi pored Kabe! Allahu ekber! Namaze je obavljala sa suzama, uzbuđenjem i strahom. Kako ih mi obavljamo?

Naučila je učiti Kur’an, a svoju bolesničku sobu je pretvorila u džamiju, medresu ili školu u kojoj se pripremala za Ahiret. Sanjala je majku koju nikada nije vidjela, a kada je sanjala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, plakala je od radosti. Kao da nije bila teško bolesna i kao da joj nije bila potrebna pomoć. Nije mislila na bolest. Tijelo je umiralo, ali duša je bila snažna. A šta je smrt do novo rođenje, preseljenje iz prolazne u vječnu kuću! Smrt nije kraj, već početak istinskog života. Jer, duša nastavlja da živi.

Prije ispuštanja duše, Ajsela je rekla: „Donesite mi vode, uzet ću abdest. Doći će mi gosti, želim ih dočekati s abdestom.“ Allahu ekber! U jednom momentu je rekla: „Slušaj! Počeo je učiti ezan! To uči zbog mene. Obavještavaju me da se pripremim! La ilahe illellah! Sjela je na koljena i rekla: „Ezan je završio. Dolaze po mene.“ Počela je učiti dove, a zatim rekla: „Pitaju me da li da dođe majka da me uzme ili neko drugi.“ Poželjela je majku. Svjetlost i blijesak joj udariše u lice, a Ajsela je visokim tonom donijela tekbir i veličanstveno počela izgovarati Kelimei šehadet. Allahu ekber! Asistentova zaručnica je učila Jasin, a Emina joj je popravljala odjeću. U pravcu Kible, u prozor je zasjalo svjetlo kao da je munja udarila.

Ajsela je raširila ruke kao da se grli s majkom: „Majko! Ti? Jesi li došla da me uzmeš?“ Glava joj je klonula u Eminine ruke, a uz njezin posljednji dah čulo se: Allahu ekber! Allahu ekber!

Eto, dragi prijatelji, tako je okončao kratak život isprepletan mukama, bolovima i patnjama. Azrail je došao Ajseli u liku njezine voljene majke, koju nikada nije vidjela, a koju je najviše voljela.

Doći će Azrail i po naše duše, znajte. Ona je umrla sa istinskim imanom, a šta je sa nama, našom djecom i porodicama? Svaki dan trebamo svi postavljati sebi najvažnije pitanje: Šta će biti s nama? Spremajmo se, klanjajmo namaz, idimo u džemat, čitajmo konstantno korisne knjige, trudimo se i činimo dobro svakome, primimo pouku, jer možda već sutra može biti kasno. Neka Allah oprosti Ajseli i podari njoj i nama najljepše mjesto u džennetskim perivojima. Ukabuli, o Allahu.

„O vjernici, pokajte se Allahu pokajanjem iskrenim, da vam Gospodar vaš prekrije ružne postupke vaše, i da vas uvede u džennetske/rajske bašče kroz koje teku rijeke, na Dan u kojem Allah Vjerovjesnika osramotiti neće a ni one koji su vjerovali s njime! Svjetlo njihovo žurno će ići ispred njih, i s desne im strane, a oni će govoriti: ‘Gospodaru naš! Upotpuni nam svjetlo naše i oprosti nam! Zbilja Ti možeš sve!’“ (Et-Tahrim, 8)

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici

Preporod