MILOST POSLANIKA, A.S., PREMA GRIJEŠNICIMA

Milost kod Muhameda, a.s., djeluje u jasnom pozitivnom pravcu. Veliko srce Muhammeda, a.s., prati sve razloge koji milost čine savršenom objektivnom činjenicom koja obasjpa svakog čovjeka.

U svjetlu ovog stava treba razumjeti sve upute i preporuke kojima nas Poslanik poziva na pokornost i činjenje dobrih djela, jer on svojim preporukama i uputama neće da nam gospodari i diriguje.

Njegova milost prema Ijudima ogleda se u želji da od njih odstrani grijehe i da ih skloni sa vjetrometine bilo hladnih bilo užarenih vjetrova.

Kad Poslanik poziva dobru i kad podstiče da se dobro čini radi to iz milosti. A kad zabranjuje zlo i kad upozorava da se ono ostavi, opet se rukovodi milošću. Milost prema čovječanstvu je to što pojačava brigu Muhammeda, a.s., za našim dobrom i našom sudbinom. I to je ono što ga nadahnjuje da naređuje dobro, a zabranjuje zlo.

Stoga on strahuje za Ijude zbog njihovih grijeha koje on vidi kao velike opasnosti što prijete njihovim životima. Zato, u tom smislu, kaže:”Vjernik gleda na svoje grijehe kao da sjedi ispod brda plašeći se da ne padne na njega…”

Muhammed, a.s., pored toga što je poslanik odgovoran za svoju misiju, prema griješnicima ne zauzima stav oholog diktatora, vec stav blagog i milostivog prijatelja.

Njemu teško padaju ljudske nevolje i on jedva čeka da ih spasi nevolja i da ih izvede na pravi put. On ovaj svoj stav izražava ovim velikim riječima:
»Ja i vi smo slični čovjeku koji je nalozio vatru u koju počeše padati skakavci i leptirovi, a on ih uze tjerati od vatre. I ja vas čuvam od vatre, a vi mi izmičete iz ruku!”

Upravo je ovo stav Muhammeda, a.s., prema onima koje njihovi prohtjevi vode grijehu. On nije tiranin ni silnik. On je čovjek koji pred njih izlazi sa svojom ljudskoscu i svojom razboritošću, on ih odvraća od grijeha kao što onaj tjera leptirove od vatre … Kako mu je samo duša puna vedrine kad kaže: “A vi mi izmičete iz ruku!”

Poslanik čitavu stvar predaje Allahovoj milosti, a ne Ijudskim djelima bez obzira koliko ona bila pozitivna, jer naša pozitivna djela, bez obzira na svoju količinu, ne bi mogla pokriti nijednu veliku Allahovu blagodat.

U tom smislu Alejhiselam kaže: “Približite se i ispunite svoje obaveze… Znajte da se niko neće spasiti svojim djelima.” Upitaše: “Čak ni ti Božiji Poslaniče?” Odgovori: “Čak ni ja ako me Allah ne obaspe svojom milošću.”

Ovo je Muhammed, a.s. On se ne ponaša oholo zbog svog ibadeta i svoje pokornosti, jer zna da su sve blagodati od Allaha i zna ako je na pravom putu da je to ostvario zahvaljujući Allahovoj milosti. Ovo iziskuje da Poslanik tačno zna svoje mjesto u odnosu na one kojima sreća nije naklonjena u pogledu upute. On se prema njima ne odnosi oholo niti ih omalovažava, već se moli i brine za njih i u njima traži dobre strane, bez obzira koliko bile neznatne, da ih istakne i da im na taj način vrati samopouzdanje.

Jednog dana Poslaniku dovedeše čovjeka koji se napio alkohola. Kad ga ugledaše, njegovi drugovi povikaše: “Allah ga prokleo, često ga dovode pijanog.” A Poslanik će na to: “Ne proklinjite ga, jer on voli Allaha i Njegova Poslanika.”

Koliko je Muhammed svijetla ličnost!

On ne ruši sudbine ljudi zbog slabosti koje su prisutne u njima, već gleda njihove dobre strane i to hvali.

I evo on, pored toga što je Poslanik i nosilac vjerskog učenja koje zabranjuje alkohol i koje ga drži velikim grijehom, hvali vrlinu koju posjeduje čovjek koji pije alkohol, a to je vrlina ljubavi!

“Ne proklinjite ga, jer on voli Allaha i Njegova Poslanika.” Muhammed, a.s., koji insistira na ljubavi prema dobru i njegovom praktikovanju i na mržnji prema poroku i njegovom napuštanju, čini sve ovo, kao što smo rekli, iz svoje milosti prema pojedincu i zajednici.

Prema pojedincu zato da ga zlo koje počini ne odvede u duhovno siromaštvo koje može narušiti čistoću njegova života.

Prema društvu zato jer ono ako ne poštuje propisane odredbe i ako njegovi članovi međusobno ne preporučuju vrlinu i dobrotu zapada u zlo koje ga može razoriti.

Muhammed, a.s., ovo dobro zna i daje ilustratiivan primjer:

Oni koji poštuju i oni koji ne poštuju Allahove propise slični su putnicima na brodu. Bacanjem kocke jedni su dobili kabinu, a drugi palubu. Oni kojli su u kabnima izlaze na palubu u slučaju porebe za vodom i govore: “Kad bismo mi probili naše kabine ne bismo uznemiraivali ove na palubi… “ Međutim, ako ih puste da urade to što misle svi će propasti, a ako ih u tome sprlječe svi će se spasiti.

Ovo ispravno ljudsko rezonovanje određuje i način na koji Muhammed, a.s., saobraća sa griješnicima. To je, također, trajni metod pružanja milosti.

Kad su mu god dolazili griješnici priznajući svoje grijehe, on je pokušavao da ih ubijedi da odustanu od svog priznanja kako ne bi bio prinuđen da nad njima izvršava kaznu koju je Allah odredio, prepuštajući njihov slučaj širokoj Allahovoj milosti!

On se drži daleko od onih koji očajavaju zbog Ijudsklh grijeha i koji ne polažu nadu u njihovo bolje sutra.

U tom smlslu Alejhiselam veli: “Kad čujete da čovjek kaže: “Propade svijet!”, znajte da je on najveći stradalnik, odnosno da je on najviše propao.”

U njemu je čovjek dobročinitelj. U njemu je otac čovječanstva. U njemu je zaštita.

U njemu bije veliko, veoma veliko srce koje ne zna za grubost ni oholost, koje ne zna za radovanje nesreći ni beznađu.

To je Muhammed, a.s., i to je dovoljno…

Odlomak iz knjige „Humanost Muhammeda, a.s.“ Halida Muhammeda Halida, u izdanju Starješinstva Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo 1984.