Mirsada Jakupović: Od izbjeglištva iz BiH do poslovnog uspjeha u Kanadi

Mnogi Bosanci i Hercegovci širom svijeta imaju uspješne karijere u raznim branšama, a jedan od svjetlijih primjera je sigurno Mirsada Jakupović, koja je u prethodnih 32 godine prošla put od izbjeglice iz Sanskog Mosta do nevjerovatnog uspjeha u Kanadi.

Jakupović je prije 32 godine bila primorana da napusti svoj rodni grad, a danas vodi cijeli odjel firme Marsh, globalnog lidera u brašni brokerskih usluga, u Vancouveru. Ona je, u razgovoru za portal Klix.ba, otkrila kako je izgledao njen životni put.

Rođena je 1980. godine u Sanskom Mostu, a već 12 godina kasnije, u Bosni i Hercegovini je počeo rat. Na samom početku razgovora, ispričala je kako je izgledalo njeno djetinjstvo, koje je obilježeno početkom rata u BiH.

“Na početku je bilo jako zbunjujuće, jer mi kao djetetu nije bilo jasno šta se dešava, šta će biti s nama, šta će biti s porodicom i sve ostalo. Ja sam imala jedno lijepo djetinjstvo sa cijelom porodicom u blizini, tako da sam navikla da živim jedan skroman i pravo lijep život. Ništa mi nije falilo. Ipak, prve uspomene koje imam bile su helikopteri, avioni, bombardovanja i ništa mi nije bilo jasno, zašto se situacija pogoršava”, kaže Jakupović.

Dalje je rekla da je njena porodica bila primorana da napusti Sanski Most.

“Mama, brat i ja nismo imali izbora i sjeli smo na autobus da idemo ka Hrvatskoj. Krenuli smo u osam ujutro i trebalo nam je 16 sati da stignemo, preko Brčkog, do granice. Tu mi je bilo jako strašno jer smo stajali na punktovima i barikadama. Svaki put me bilo strah da li ćemo ostati živi ili nećemo”, ispričala je Jakupović.

Put je toliko trajao zbog toga što su putnike često izvodili vani, a jedna scena, kako kaže Jakupović, će joj ostati urezana do kraja života.

“Stajali smo na ivici nekog brda i kad sam pogledala pozadi, vidjela sam samo vrhove drveća i negdje skroz daleko neku riječicu ili potok. Zamišljala sam kako će se to sve desiti i jedina scena koja mi je prolazila kroz glavu tada bila je da moj otac neće znati šta se desilo s nama, jer je on tada bio u logoru. Tada sam pala u nesvijest, a probudila sam se tek kada smo stigli na granicu i prelazimo u Hrvatsku preko drvenog mosta, jer drugi most je već bio bombardovan”, nastavila je svoju priču.

Jakupović je dalje opisala kako s ocem nije bilo kontakta još nekoliko mjeseci, kada su saznali gdje se nalazi.

“Tokom izbjeglištva smo saznali, preko Crvenog križa, gdje se naš otac nalazi. Uspjeli smo se dopisivati preko poruka od 25 riječi da znamo da je on uredu, a pisma imamo i danas”, rekla nam je ona i dalje ispričala kako je njen otac bio prvo pritvoren u lokalnoj sportskoj dvorani, pa prebačen u logor na Manjaču, gdje je pušten u decembru 1992. godine.

Kaže da otac nikada nije previše pričao o svojim iskustvima, iako je ona pokušavala doći do odgovora.

“Vjerujem da je 99 posto iskustava iz zatočeništva čuvao za sebe. On je preminuo u 60. godini i ja sam ubijeđena da je dio razloga za njegovu preranu smrt i to da je sva ta iskustva čuvao za sebe i potiskivao. Ja sam pokušavala pitanjima nešto da ‘izvučem’ iz njega, a on bi na neka odgovarao tako što je sve okretao na šalu. Znam da sam ga jedne prilike pitala čega ga je bilo najviše strah, a on je rekao da, mimo toga što ne znaš da li ti je taj dan posljednji u životu, ga je najviše bilo strah čuti druge ljude kako plaču tokom i nakon mučenja i zlostavljanja, te čuti kako druge zatvorenike ubijaju”, ispričala je Jakupović.

Dalje su, kako je rekla, došli u Hrvatsku te nakratko u Sloveniju, da bi se ponovo vratili u Zagreb, gdje su proveli šest mjeseci.

“U Zagrebu sam se integrisala koliko sam mogla, a čak sam bila i među najboljim učenicama u hrvatskom jeziku, zbog čega me nastavnik pohvalio. Bilo je divno i jako teško. Dugo vremena nismo znali šta je s mojim ocem i ostatkom porodice, da li su uopšte živi. Tu je i neko iskustvo novog mjesta, upoznavanje s potpuno novim društvom, ali je bilo dosta lakše jer smo bili prihvaćeni, iako smo bili druge nacije. Nekako smo bili radosno prihvaćeni i družili smo se sa svom djecom. Sve u svemu, najveće olakšanje kojeg se sjećam iz perioda djetinjstva bilo je kada smo prešli taj drveni most prema Hrvatskoj i kada su nas s druge strane s hranom dočekali vojnici, to je za nas bio znak da smo tu bili sigurni. Osjećala sam se da stvarno jesmo sigurni. Sjećam se i da je taj most neposredno poslije našeg prelaska dignut u zrak, pa drugi nažalost nisu imali priliku koju smo mi imali”, kaže Jakupović, opisujući svoja iskustva u izbjeglištvu.

Kada se porodici u Zagrebu pridružio otac, vrijeme je bilo da se krene dalje u Evropu, odnosno u svijet, prema njihovom iskustvu.

“Kada se moj otac nama pridružio, tražili smo da idemo u Njemačku, Austriju ili Italiju, jer smo željeli da budemo što bliže Bosni da se možemo vratiti kada se rat završi. Međutim, rekli su nam da su u tim zemljama primili veliki broj izbjeglica iz naše zemlje, te da ih više ne primaju. Dali su nam priliku za Kanadu, koja je tada prihvatala 10.000 bosanskih izbjeglica. Mi smo prihvatili i jedino što smo mogli birati bilo je da li ćemo u engleski ili francuski dio Kanade”, priča nam Jakupović.

Podijelila je i šaljivu priču kako su samo željeli izbjeći Vancouver, jer je bio na zapadnoj strani Kanade koja je za njenu porodicu tada bio “kraj svijeta.” Sreća je željela da baš odu u ovaj kanadski grad, iako ona sada kaže da je sretna zbog toga.

“Moglo je biti puno gore, mogli smo da ne preživimo, ali tada je nama Vancouver bio strašan”, kaže Jakupović.

Po dolasku u Kanadu, dočekao ih je neobičan prizor kojeg tada nisu mogli ni zamisliti.

“Po slijetanju na aerodrom i otvaranju vrata kako bi izašli nakon svih kontrola, samo se sjećam bliceva, novinara, fotografa i snimatelja. Mi smo bili među prvim izbjeglicama koje su stigle u Vancouver iz BiH i Kanađanima je situacija u našoj zemlji bila strašna za gledati i čuti, pa su nas htjeli dočekati i imati tu prvu priču od nekoga ko je tamo bio”, priča Jakupović i ističe da je njena porodica bila posebno zanimljiva medijima, djelomično jer je njena mama znala engleski jezik.

Kaže da je njenim roditeljima bilo teško što su bili na socijalnoj pomoći, pa su brzo pronašli poslove i iselili se iz centra za prihvatanje izbjeglica. Zbog toga, kako nam je ispričala, je njena porodica bila još zanimljivija lokalnim medijima.

“Nakon godinu dana su nas ponovo našli i radili priču o tome kako smo se snašli. Tada smo bili u medijima i bili smo istaknuti kao primjer integracije izbjeglica u kanadsko društvo”, priča Jakupović.

Nakon nekoliko godina, rat u BiH je stao, a njena porodica željela se vratiti nazad u BiH.

“Već 1996. godine smo počeli planiranje povratka nazad u BiH, a ja sam planirala upisati ekonomski fakultet u Sarajevu ili Zagrebu. Moj otac je prvi otišao nazad kući 1996. godine, a mi smo u naredne dvije godine trebali da se preselimo kao porodica”, kaže nam Jakupović.

Međutim, otkrila je da je nju bilo strah da će u BiH opet doći do eskalacije i novog rata, te da će opet morati krenuti od nule. Zbog toga je odlučila, pa uspjela, nagovoriti roditelje da ona, tada s nepunih 18 godina, ostane u Kanadi.

Upisala je ekonomski fakultet, a čak je dobila i priliku koju nije očekivala.

“Kada sam bila treća godina fakulteta, dobila sam priliku da semestar provedem u Japanu, što je meni bilo nevjerovatno. Mislila sam da nemam šanse kao ‘Mirsada iz Bosne’ i čak nisam nikome, pa ni roditeljima, rekla da sam aplicirala. Kada sam vidjela da sam priliku dobila, nisam mogla da vjerujem. Provela sam semestar u Koshiru i tamo sam upoznala njihovu kulturu”, ispričala je Jakupović.

Po povratku nazad u Kanadu i završetku fakulteta, sjetila se svog sna iz djetinjstva da ‘radi u velikom gradu i velikoj staklenoj zgradi’, pa se htjela zaposliti u finansijskom sektoru. Brokerske usluge i osiguranje, kaže, nije ni razmatrala, do jednog razgovora s prijateljicom.

“Mislila sam da ću tu biti samo dok ne odlučim šta stvarno želim, ali sam vidjela koliko je ta industrija sveobuhvatajuća i koliko utječe na svijet. Počela sam kao asistent asistentima, pa sam krenula napredovati. Redom sam bila asistent, junior broker, pa broker, a 2017. godine sam dobila priliku da vodim tim brokera. Kroz to sve sam došla do mjesta asistenta potpredsjedniku, pa mjesta potpredsjednice i senior potpredsjednice, a nedavno mi je ponuđeno da vodim cijeli odjel firme Marsh u Vancouveru” kaže ova uspješna poslovna žena.

Za kraj razgovora, Mirsada Jakupović kaže da je uvijek stavljala akcent na trud i rad, ali i da je njeno porijeklo iz BiH, kao i činjenica da u njenoj branši dominiraju muškarci, uvijek služilo kao dodatna motivacija za dostizanje uspjeha.
Izvor:klix.ba