Moj najveći strah

Nedavno mi je jedan vrlo drag prijatelj postavio pitanje na koje sam odmah znala odgovor. On me je pitao: “Koji je tvoj najveći strah?” Da me je ovo upitao kada sam bila mlađa, možda bih, potpuno uvjerena, kazala: “Žohari”. Ili da me je pitao prije nekoliko godina, možda bih rekla: “Da imam povjerenje u nekoga, a da ga onda izgubim”. Ili bih možda rekla: “Mučenje duha”.
U ovom trenutku, odgovor je došao lagano, iz dubine moje duše: “Moj najveći strah je da nakon što mi je Allah, s.v.t., podario uputu, iznova i iznova, nakon što sam dovedena iz tame na svijetlo, i nakon što mi je ljepota vjerovanja u Allaha tako ispunila srce, jednog dana- u stanju nepromišljenosti ili uslijed velikog iskušenja, okrenem leđa svemu što je bilo ili što će biti”.

U proteklih nekoliko godina viđala sam ljude koji su izgledali nevjerovatno jaki, čija srca su toliko bila ispunjena strašću da upoznaju svog Gospodara, a onda su došla iskušenja- teža nego što su ikada očekivali, i onda su se vratili starom načinu života. Bacili su sve dragulje i drago kamenje i zadovoljili se kamenjem i šljunkom. Ne mislim da se uzgred nisu borili, jer svi se mi borimo, mislim da su okrenuli leđa i hodali u tišini. A stvar je u tome- ja znam da nisam iznad ovoga. Znam da se i sama mogu pronaći, jednog dana, u istoj žalosnoj situaciji, i to me užasava.

Dva dana nakon razgovora sa mojim prijateljem, sjedila sam na jednom druženju sa šejhom. Učenici su počeli govoriti o različitim kerametima ‘svetaca’. Oni su željeli da pričaju o ovoj temi, jer su bili fascinirani mogućnostima. Šejh je preusmjeravao razgovor na drugu temu, ali oni su nastavljali da se vraćaju na istu temu. Konačno, on je progovorio o situaciji. On je kazao da su današnji ljudi toliko opsjednuti kerametima ovog ili onog šejha, pričama o hodanju po vodi ili govorenju iza velova same smrti. I u ovoj opsesiji, keramet sam po sebi postaje veo koji zaklanja istinu i stvarnost. Ukoliko osoba zaista dobije keramet od Allaha, ona neće pričati otvoreno o tome ili razmetati se pred svojim učenicima. Oni će ih skrivati najbolje što to mogu, iz straha da ne izgube iz vida Krajni Cilj, zaslijepljeni sjajem i svjetlucanjem na putu do tamo.

Onda je kazao nešto revolucionarno za mene: Postoji samo jedan keramet kojeg osoba treba tražiti, moliti za njega, žuditi za njim- istikamet (postojanost i ustrajnost na nekom putu, bez krivudanja, skretanja, odstupanja i odustajanja). Biti postojan u svojem vjerovanju u Allaha, slijeđenju Njegovoh zapovijedi i iznad svega, našoj ljubavi prema Njemu. To je najbolji mogući dar od Allaha koji je podario Svojim robovima.
Kako se postiže istikamet? Kroz traženje Njega. Traženje od Njega. Kroz traženje Njegove pomoći putem sabura i dove. Nikada nemojte gubiti nadu, čak i ni u vremenima kada se osjećate napuštenim. Opet, strpljenje i dova. Ovo znači da ne bismo trebali samo biti strpljivi, ili samo jednostavno doviti. Već da jednostavno tražimo pomoć u saburu i dovi. Da položimo svoju glavu na sedždu kada unutrašnji zidovi našeg bića počnu da liče na ambis- da li iz našeg vlastitog iskustva ili doživljavanjem kroz tuđe oči i srce. Radi se o dovljenju dok su nam srca u našim rukama i kada predajemo naša srca Onome koji ih je stvorio- Onome koji ih kontroliše i Koji iscjeljuje srca.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Napisala: Rihab Ramadan

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba