Može li pobožnost biti „poslovna“?

O ISKRENOSTI MISIJE ISLAMSKE ZAJEDNICE

Šta je to što ugrožava i umanjuje ugled Islamske zajednice? Sa krajnje lijeve strane imamo a(nti)teiste-totalitariste zaogrnute sekularizmom sa optužujućim motom koji potječe još iz SFRJ: „Hodže i popovi – najveći lopovi.“ S druge strane su pseudoselefije koji bi da diriguju norme pobožnosti uz moto: „Treba živjeti za vjeru, a ne od vjere“, aludirajući da zbog toga što uposlenici IZ primaju plate i naplaćuju usluge uz dženazu nisu baš „najiskreniji“ ili u najmanju ruku im „nije ispravna aqida, brate!“ ili „nije ispravan menhedž!“ kako vole kazati.

Ako bismo svodili ova dva stava na zajednički, bila bi to optužba da je kod djelatnika IZ na djelu pobožnost koja je tek „poslovna“, tj. da žive od vjerovanja/sujevjerja naroda. Iz toga slijedi da takva organizacija nije potrebna na Dunjaluku, po antiteistima, jer je sujevjerna i retrogradna, a po potonjima da je turkofilna, jer se naslanja na menšuru. A po pitanju odnosa prema poslu, pomenuti išarete da su djelatnici IZ slabog morala i lijeni, da nisu za primjer nikome i da, u najmanju ruku, iskorištavaju ljude.

Svako želi da ima neku konkretnu korist zbog pripadnosti grupi i to je prirodno. Međutim, nije prirodno kada nema nikakve komunikacije od vođa grupe prema samoj grupi. Vazifa nije tu samo radi dženaze i formalne pripadnosti IZ-u. Zato se često postavlja pitanje mogu li imami pokretati više od teravije i javnih iftara, mogu li npr. organizovati mobe (zajedničke akcije pomoći sugrađanima pri cijepanju drva, postavljanju krova, kosidbi i dr.). Ali ako neće oni, hoće sigurno nevladin sektor.

Kad je riječ o pseudoselefijskim kritikama to ide toliko daleko da se daju negativni komentari o pobožnosti hodža koji idu na more „na šerijatske plaže“, jer po „savjetu“ jednog šejha i doktora hadisa, „imaju rijeke i jezera“, a na moru nema nikakvog hajra, osim u januaru i februaru, i to da žmiriš na plaži (što je za ugostitelje sa Jadrana bolja opcija od „kuverat aranžmana“ Top liste nadrealista). Ali probajmo sagledati ovo iz drugog ugla, najprije sa pitanjima: šta je ugled/reputacija i od čega zavisi?

Ugledati se na nekoga bez obraza?

Ugled je od posebne važnosti institucijama i organizacijama čiji se rad zasniva na znanju, kao što su konsultantske firme, banke za investiranje, bolnice, univerziteti i naravno, vjerske institucije, u našem slučaju IZ u BiH. Sve usluge koje oni pružaju su uglavnom nemjerljive, a ekonomisti ove usluge nazivaju „imovina povjerenja“ (eng. credence goods, od lat. Crede –vjerovati), dobra koja su donešena na povjerenje, odn. na obraz (reputaciju).[1] Pitanje ugleda je uveliko pitanje ekonomskog uspjeha u svakom, pa i u bh. društvu i na tržištu. Nije riječ o tome da li gore pomenute skupine vole ili ne vole IZ. Oni jednostavno više vole sebe kao društvene pokretače i IZ im je na putu. Kako je ne mogu tek tako preuzeti, a ne mogu se ni nametnuti tek tako, reputacija (čitaj: obraz) IZ im je na smetnji i zbog toga ga nastoje srušiti, odnosno ukloniti povjerenje javnosti i nametnuti sebe kao predvodnike. Sve to ide lijepo i glatko pod geslom „pozivamo na dobro, a odvraćamo od zla“. Zato možemo reći da iskrenost misije IZ ovisi samo o njenom stalnom poboljšanju, efektnosti i otklanjanju nedostataka.

Pomenuto osporavanje iskrenosti misije IZ se najprije sprovodi kroz optužbe za licemjerstvo. U najgoroj verziji, riječ je o optužbama za miješanje u državnu politiku. One će i u buduće stizati sa tri strane: 1. od pro-komunističkih ideologa koji će težiti da pretvore džamije u muzeje, o čemu smo govorili ranije 2. od tzv. pseudoselefijske, internet/hobby­-uleme koji bi da IZ bude neprofitna organizacija u kojoj hodže na pijaci nešto prodaju kada ne klanjaju džumu i 3. od (ne)realnih kritičara iz redova samih muslimana, članova Islamske zajednice, a koji zahtijevaju veću transparentnost i bolju komunikativnost. Sve njih ne treba stavljati u isti skup. I sa svima se valja suočiti, kao sa vlastitim mahanama, kao što su deficit komunikacije i nedovoljna efikasnost pri djelovanju.

„Hodže i popovi…“

Na ugled islama, ali i kršćanstva u vrijeme SFRJ gledalo se kroz izreku „Hodže i popovi – najveći lopovi!“ Danas se taj diskurs nastavlja kroz nastojanja da se ukloni nedostatak (po nekima ocrni) IZ zbog nekoliko važnih tema.

Prvo interesantno pitanje je neprimjećenost postojanja konkretnog plana djelovanja imama i džematlija u džematima kroz obilazak svih stanovnika (bili džematlije ili ne) njegovog džemata, dok su živi i zdravi, a posebno kada su bolesni. Iako često u hutbama čujemo kako je važno obilaziti bolesnika, teško je primijetiti da je ova praksa pristutna, ako jeste ikako.

Svako želi da ima neku konkretnu korist zbog pripadnosti grupi i to je prirodno. Međutim, nije prirodno kada nema nikakve komunikacije od vođa grupe prema samoj grupi. Vazifa nije tu samo radi dženaze i formalne pripadnosti IZ-u. Zato se često postavlja pitanje mogu li imami pokretati više od teravije i javnih iftara, mogu li npr. organizovati mobe (zajedničke akcije pomoći sugrađanima pri cijepanju drva, postavljanju krova, kosidbi i dr.). Ali ako neće oni, hoće sigurno nevladin sektor.

Drugo važno pitanje je odnos prema dženazi. Iako se IZ ne bavi direktno pogrebnim uslugama, narod to doživljava kao jednu cjelinu. Nepostojanje jasne komunikacije o boljem odnosu prema siromašnim porodicama merhuma po pitanju troškova ukopa, ostavlja izuzetno loš dojam i gorak okus u susretima s tim ljudima. To je posebno izraženo u džematima gdje bi neko uvakufio zemlju za mezarje. Pitanje koje bi izgovarali članovi porodice vakifa i koje bi frustriralo i njih jer moraju platiti, a time i druge, glasilo je: „Koliko košta komad poklonjene zemlje, dnevnica onom koji gasuli, sapun i voda za gasuljenje, dnevnica rakaru i tahte?“ Ako je narod i na šta osjetljiv to su ovi rastanci. To je i prilika za sve gorepomenute skupine koji ovo ilustriraju kao nepoštivanje mrtvih posredstvom lošeg odnosa prema živim.

Prilika za ocrnjivanje

Tu se nalazi i prilika za ono što se često naziva pseudoselefijskom, internet/hobby­-ulemom da po društvenim mrežama ističu slike cjenovnika tevhida, sedmina i četeresnica, te da citiraju fetve Huseina ef. Đoze, r.a., i Mehmeda ef. Handžića koje govore protiv te prakse. Tekst hfz. dr. Safeta Halilovića koji zaokružuje tu temu objavljen je na zvaničnoj webstranici IZ pod naslovom „Dužnosti (živih) prema umrlima.“[2] Zbog ovog argumenta i drugačije prakse nastaje „šum u komunikaciji“ odnosno nerazumijevanje zašto postoje tevhidi. Premda je hfz. dr. Elvir Duranović govorio na Radio BIR-u početkom ove godine o pravilnom odnosu prema ovoj praksi, čini se da većini nije poznata. Zbog toga je možemo nazvati i prilikom za ocrnjivanje koja se daje nekomuniciranjem.

Sve i da je jučer ili prije godinu dana apsolutno zabranjena praksa tevhida, sedmina i četeresnica ili da je pojašnjeno da se takve prigode koriste dominantno za edukaciju i podučavanje u vjeri, to nije dovoljno. Jasno je da znatan broj ovdašnjih muslimana ima veoma slabe veze s islamom (ne dolaze čak ni na džumu, ne slušaju vazove i vjerska predavanja), a kada im neko umre onda žele da se za njihove umle prouči tevhid, naročito povodom sedmine i četeresnice. Ipak, neobavještavanjem javnosti o njihovoj primarnoj, edukativnoj svrsi (a ne da je to imitiranje običaja komšija drugih vjera) ostaju otvorena vrata osporavanju iskrenosti misije IZ.

Nerealni kritičari

Posljednjoj grupi (ne)realnih kritičara, a koja se širenjem stalnih sumnjičenja sve više povećava, treba posvetiti posebnu pažnju. Riječ je o intelektualcima čija snaga nije uključena u džematske odbore, niti u IZ, pa postaju distributori nezadovoljstva kojim ih opskrbljuju prethodne dvije grupe u neformalnim razgovorima. Ni ovu grupu ne treba potcjenjivati, te treba ponuditi konkretne mogućnosti da se angažuju kroz različite aktivnosti u okviru islamskih centara ili džamija i džematskih odbora, a kroz ponudu imama. Ili kako smo to već rekli – ako neće IZ, hoće sigurno nevladin sektor.

Teme koje među njima dominiraju su Bejtu-l-mal i transparentnost trošenja sredstava prikupljeih od zekata, odnosno stiže li pomoć na prave adrese. Nepoznavanje i neupoznavanje javnosti da je čak 11 miliona KM distribuirano u socijalno-humanitarne svrhe, o čemu je pisano u prethodnom Preporodu, dovoljno govori o ovom problemu. Nadamo se da smo detekcijom ovih sumnji ukazali na važnost nastavka unaprjeđenja komunikacije. Jer iako su mnoga sumnjičenja grijeh, veća je greška biti nemaran prema svom društvenom položaju i ugledu.

Preporod