MUSLIMAN KOJI JE PONIZIO CIJELU JEDNU VOJSKU

Jedan od najhrabrijih ashaba bio je Bera’ ibn Malik ibn Nadr iz medinskog plemena Hazredž.

Njegov brat Enes ibn Malik, r.a., je poznat po tome što je služio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., punih deset godina, što je rezultiralo time da je od njega prenio veliki broj hadisa. Međutim za Bera’a ibn Malika, r.a., se ne kaže da je prenio ijedan hadis od Allahovog Poslanika, ali je bio poznat po svojoj hrabrosti i na taj način je pokazao narednim generacijama kako se treba boriti za istinu i pravdu, sprečavati nasilje i štititi svačija prava.

Njegova hrabrost i odlučnost u bitkama je bila toliko velika da je čak i hrabri halifa Omer, r.a., morao upozoriti vojskovođe da njemu ne povjeravaju predvođenje bitaka, bojeći se da će ljude odvesti u smrt. Zbog toga je Omer, r.a., pisao svojim namjesnicima: „Nemojte Bera’a ibn Malika postavljati za vojskovođu, jer će svojom hrabrošću upropastiti ostale vojnike!“[1]

Učestvovao je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., u bici na Uhudu, prisustvovao je na Hudejbiji gdje je Poslaniku iskazao svoju vjernost i dao mu bej’at pod drvetom skupa sa ostalim prisutnim ashabima.

Bitka na Jemami

Svoju hrabru borbu je nastavio i nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Za vrijeme Ebu Bekrovog, r.a., hilafeta krenuo je u bitku na Jemami protiv lažnog poslanika Musejleme. Kada se bitka razbuktala mnoštvo Musejlemine vojske i njihova opremljenost su zabrinuli muslimane. Tada su njihove vođe, na čelu sa Halidom ibn Velidom počeli hrabriti muslimanske borce. Bera’ov brat Enes, r.a., pripovijeda da je Halid toga dana rekao Bara’u da ustane i da se obrati borcima. Tada je on uzjahao konja, zahvalio se Allahu, dž.š., i glasno povikao: „O, stanovnici Medine, neka niko od vas ne pomišlja o povratku u Medinu, jer poslije ovog današnjeg dana, nema vam više Medine. Preostaje vam samo Allah, a zatim Džennet!“ Nakon toga je Bera’ žestoko navalio na neprijateljske vojnike i za njim su navalili i ostali muslimani. Hrabro se probijao kroz neprijateljske redove udarajući sabljom sve što mu se ispriječilo na putu.[2]

Redovi Musejlemine vojske se uskomenšaše i potržiše spas u velikoj zaklonjenoj bašči koja od tada u historiji posta poznata kao „Bašča smrti,“ zbog ogromnih žrtava koje su pale toga dana. Ta bašča bijaše veoma prostrana, i ograđena visokim zidinama, tako da Musejlema i hiljade njegovih pristalica za sobom zatvoriše kapije te bašče. Onda se rasporediše po visokim zidovima, pa otuda doslovno, poput kiše, zasuše muslimane strijelama i kopljima.

Tada na scenu stupi neustrašivi junak Bera’ ibn Malik pa reče svojim saborcima: „O ljudi, stavite me na jedan štit i taj štit podignite na vaša koplja, a onda me ubacite preko zida u unutrašnjost bašče, negdje blizu kapije. A kada upadnem unutra ili ću poginuti kao šehid, ili ću vam otvoriti kapiju! I u tren oka Bera’ sjede na štit, a već smo spomenuli da je bio mršav i sitan, pa ga onda desetine kopolja podigoše uvis i ubaciše u unutrašnjost bašče među hiljade Musejleminih ratnika. Bera upade među njih poput groma iz vedra neba; udarao je na sve strane probijajući se do obližnje kapije.

Na kraju ubivši najmanje desetoricu mušrika, uspje otvoriti kapiju, zadobivši pritom više od osamdeset rana, što od strijela, a što od udaraca sablji. Muslimani tada svom žestinom navališe na utvđenu bašču smrti, i na zidove i na kapiju. Kosili su pred sobom otpadnike koji su pokušavali da se zaklone iza zidina, uviši pritom blizu dvadeset hiljada Musejleminih pristalica, dok ne stigoše te ubiše i njega lično. Bera’ ibn Malik je bio prenešen u šator da mu se pruži pomoć.

Na tom mjestu Halid ibn Velid provede mjesec dana liječeći ga od zadobijenih rana, sve dok Allah ne dade da ozdravi. Tako je Allah muslimanskoj vojsci propisao pobjedu uz zasluge Bera’a ibn Malika.[3]

Njegove dove su bile primljenje kod Allaha

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u jednom hadisu rekao: „Ima običnih siromašnih i skromno obučenih ljudi na koje se ne obraća pažnja, ali kada se ti ljudi pomole Allahu, dž.š., on će im njihovu molbu uslišati. Jedan od njih je Bera’ ibn Malik.“[4]

Kada bi muslimanima u nekim bitkama bilo teško onda bi se obraćali Bera’u ibn Maliku i podsjećali bi ga na ovaj hadis, te bi on učio dovu i molio Allaha, dž.š., da im pomogne.

Jednom prilikom je kod njega ušao njegov brat Enes, a Bera’ je ležao na leđima, stavivši nogu preko noge i pjevušeći neku pjesmu. Enes je to negodovao i upozorio ga da mu je Allah, dž.š., dao ono što je ljepše od tih stihova, misleći na Kur’an. Tada mu Bera’ reče: „Bojiš li se da umrem na postelji a ja sam lično u samim dvobojima ubio stotinu neprijatelja, a one koje sam ubio skupa sa ostalim muslimanima i ne brojim.“[5] Ove njegove riječi ukazuju da se on nadao šehidskoj pogibiji.

Bitka kod Tustura

Tako su prolazile godine i Bera’, r.a., je nastavio učestvovati u bitkama koje su vodili muslimani, priželjkujući da pogine kao šehid. Tako je bilo sve do 20-e godine po Hidžri, kada je došlo do bitke kod Tustura, južni dio današnjeg Irana, gdje su Perzijanci sakupili ogromnu vojsku iz području Ahvaza protiv muslimana.

Tadašnji halifa Omer, r.a., šalje pismo Seadu ibn Ebi Vakkasu u Kufi i Ebu Musa’u El-Eš’ariju u Basri, da svaki od njih pošalje vojsku kako bi presreli vojsku iz Ahvaza. U svojoj poruci koju je poslao Ebu Musa’u El-Eš’ariju je rekao: „Postavi Suhejla ibn Adija za vojskovođu i pošalji Bera’a ibn Malika sa njim!“[6]

Među muslimanskim vojnicima bio je i Enes ibn Malik, Bera’ov brat. Muslimani su opsjedali Perzijance u njihovoj visokoj i utvrđenoj kuli. Tada su Perzijanci sa kule počeli bacati željezne lance za koje su bile pričvršćene čelične kuke užarene na vatri. Tim lancima su gađali muslimanske borce, a kada bi ih pogodili, onda bi ih hvatali usijanim i vrelim kukama da bi ih onda vukli na zidine gdje su dolazili ili mrtvi ili na samrti od nesnošljivih bolova. Jedan od tih lanaca je pogodio Enesa ibn Malika, r.a., Bera’ovog brata, i vrele kuke ga čvrsto uhvatiše. To primjeti Bera’ ibn Malik i odmah skoči na zidine tvrđave i dohvati lanac koji je već počeo podizati njegovog brata Enesa. Svim silama, podnoseći užasan bol, Bera’ poče golim rukama razvlačiti užarene čelične kandže kako bi oslobodio brata, dok su mu se ruke prosto pržile i dimile od vrelog gvožđa. On ne ispusti vrelo gvožđe iz ruku sve dok ne oslobodi brata, a onda pade sa njim na zemlju. Njegove šake su bile samo gole kosti na kojima nije bilo nimalo mesa.[7] Već smo rekli da Bera’ nije prenosio Poslanikove hadise ali je ovako spasio onoga ko će ih prenositi narednim generacijama.

U ovoj bici je Bera’ molio Allaha da im dadne pobjedu a da njemu dadne šehadet. Tako je i bilo, poginuo je kod istočnih vrata tog grada. Tamo je i ukopan, r.a.

[1] Sijer e’alamin-nubela’ od Zehebija, 1/196.

[2] El-Isabe od Ibn Hadžera, 1/148.

[3] Iz života ashaba, str. 35.

[4] Hadis je sahih, a zabilježio ga je Hakim 3/292.

[5] Hadis je sahih, a zabilježio ga je Hakim 3/291.

[6] Ljudi oko Poslanika, str. 357.

[7] Iz života ashaba, str. 35.

Preporod