Na šta se žališ…

Od Džabira ibn Abdullaha El-Ensarija se prenosi da je rekao: Jedan od ensarijskih mladića po imenu Sa’lebeh ibn Abdurrahman je služio Allahvog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je primio islam. Jedne prilike ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poslao negdje zbog neke svoje potrebe. U putu je prošao pored jedne ensarijske kuće i ugledao ženu kako se kupa. Pobjegao je u brda između Mekke i Medine iz straha da Poslanik ne sazna nešto u vezi toga putem objave.

Bio je odsutan četrdeset dana i Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, je jako nedostajao. Kada se Džibril, alejhis-selam, spustio donoseći objavu Allahovom Poslaniku, prenio mu je selam od njegovog Gospodara i poruku da jedan od sljedbenika njegova ummeta boravi među tim i tim brdima i da traži kod Allaha utočište. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi Omeru i Selmanu da ga pronađu i dovedu k njemu.

Njih dvojica pođoše da ga traže prolazeći kroz medinske klance sve dok ne dođoše do jednog pastira koji se zvao Zufafeh. Omer ga zapita: “Da nisi, možda, u ovim brdima čuo za mladića po imenu Sa’lebeh?”
– Misliš na “bjegunca” od Džehennema? – upita ga čobanin.
– A kako ti znaš da on od Džehennema bježi? – na to će Omer.
– Zato što svaku noć izađe izmedju ovih stijena i hvatajući se za glavu počne da doziva: “Da si mi bogdo i dušu i tijelo usmrtio, pa da me na suđenje ne izvodiš!” – odgovori mu pastir.
– E, baš tog trebamo – reče Omer.
Pa ih je poveo do mjesta na kojem je izlazio Sa’lebeh i kada se spustila duboka tama noći začuli su njegov vapaj: “Da si mi bogdo i dušu i tijelo usmrtio, pa da me na suđenje ne izvodiš!” Omer pohita njemu i zagrli ga.
– Omere, je li Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za moj grijeh?
– Ne znam ništa, osim da te se jučer sjetio, pa je poslao Selmana i mene da te dovedemo.
– Omere, ne uvodi me kod njega osim kada bude u namazu.
Nakon što stigoše, Omer i Selman stadoše iza saffova, a Sa’lebeh, čuvši Poslanikovo učenje Kur’ana, pade u nesvjest. Nakon što završi namaz Vjerovjesnik zapita: “Omere! Selmane! Gdje vam je Sa’lebeh?”
– Evo ga ovdje, Božiji Poslaniče – rekoše njih dvojica.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade, prodrma ga i on dođe sebi.
– Šta je razlog tvoje odsutnosti?
– Moj grijeh, Allahov Poslaniče.
– A zar nećeš da te uputim na ajet koji briše grijehe i prijestupe?!
– Naravno, Allahov Poslaniče.
– Reci: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u ognju!”
– Moj grijeh je, Allahov Poslaniče, veći od toga.
– Nije! Allahove riječi su veće – reče mu Poslanik i naredi mu da ode svojoj kući.

Nakon toga se ovaj ashab razboli i bolova osam dana. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dođe Selman i reče: “O Allahov Poslaniče, Znaš li šta je sa Sa’lebetom? Izgleda da je gotov, umire!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Hajmo k njemu.” Kada je došao kod njega, stavio je njegovu glavu u svoje, sallallahu alejhi ve sellem, krilo, a ovaj ju je odmakeo. Na to ga Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zapita: “Što odmaknu svoju glavu iz moga krila?”
– Zato što je prepuna grijeha – reče Sa’lebeh.
– Na šta se zališ? – upita ga Rasulullah, sallallahu alejhi ve sellem.
– Kao da mi mravi hodaju između kostiju, mesa i kože – odgovori mu Sa’lebeh.
– A šta želiš? – opet ga upita Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
– Oprost svoga Gospodara – odvrati Sa’lebeh.
Toga trena se spustio Džibril, alejhis-selam, rekavši: “O Muhammede, uistinu ti tvoj Gospodar šalje selam i poručuje ti: »Da me ovaj moj rob susretne sa grijesima koliko je pijeska na Zemlji Ja bih ga susreo sa isto toliko oprosta.«” Poslanik ga obavjesti o tome, a on uskliknu i pade mrtav.

Zatim naredi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ga okupaju i obuku u ćefine, a dok mu je klanjao dženazu hodao je na prstima. Nakon što ga je ukopao bi upitan: “O Božiji Poslaniče, vidjeli smo te kako hodaš na vrhovima nožnih prstiju?!” A on, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Tako mi Onoga koji me je poslao sa istinom kao poslanika, nisam bio u stanju da spustim svoje stopalo na zemlju zbog mnogobrojnosti meleka koji su sišli da ga isprate.”

Tekst: Iz knjige: “Vrtovi pokajnika”- Fehd A. El-Humejd