Narodne priče :Mudri seljak i pametni građanin

Gonio putem seljak konja i na konju dvije vreće. Sustiže ga jedan ugladen građanin te upita:

– A šta ti je to u vrećama?

– U jednoj je žito a u drugoj kamenje – odgovori seljak.

– A šta će ti kamenje? – opet će građanin.

– Da mi ne kriva tovar! – mudro će seljak.

– Ama, zamila Boga – reče građanin – kakva ti je ta pamet, pa da zaludu goniš vreću kamenja. Zar ti nije bilo lakše da žito u dvije vreće raspoloviš, pa tako natovariš i opet tovar ne bi vago, a duplo bi bio lakši!

– E, Bogami ima zapravo – reče seljak – ja se nikad ne bi toga sjetio. Vala si ti neka pametna glava. Nego deder mi pomozi pa da tovar pretovarimo.

Pa ti seljak zastavi konja, spusti tovar, istrese kamenje, raspolovi žito u dvijte vreće, opet natovari, pa nastaviše put.

– Sami Bog te meni posl’o, – reče seljak građaninu – vidi se na tebi da si pametan i u svemu zgodan. De mi bogati reci kol’ko ti imaš konja?

– Nijednog? – reče građanin.

– A krava?

– Nijednu!

– Ovaca?

– Ništa!

– Kuću, belćim, imaš?

– Nemam, u jednog sam trgovca pod kiriju! – odgovara građanin.

Kad to ču, seljak zastavi konja, bez riječi raspremi tovar, skide vreće, svo žito sasu u jednu vreću, a u drugu nakupi kamenja te opet natovari konja kako je prije bilo.

– Ama, šta to uradi!? – upita građanin.

– Bježi od mene hiljadu konaka, i ti i ta tvoja pamet – reče seljak – ja vako gonim ima pedeset godina, ko što su mi babo i djed gonili, pa imam i kuću, i konje, i krave i ovce, a ti ni kučeta ni mačeta. Da te posluša, bi i ja, dina mi sve što imam izgubio! – reče mudro seljak.