Nije bilo dana i noći a da nisam bio u grijehu
Eh, kolika je samo blagodat naša divna vjera islam. Bez upute čovjek je zaista na gubitku. Znam, jer sam i ja prije nekoliko godina lutao tminama prolaznog dunjaluka. Dunjaluka i njegovih lažnih čari, boja, mirisa… Subhanallah, ne znam je li bilo dana i noći a da nisam bio u grijehu. Od islama samo ime i bajram-namaz, ponekad koji dan posta. Čak ni na džumu nisam išao. Provodio sam vrijeme u kafani i kladionici, bio sam u vezi sa djevojkom tri godine, napustio sam fakultet. Molim Allaha da mi oprosti!
Međutim, nakon određenog vremena jedan prijatelj iz mog društva, a danas brat kojeg volim u ime Allaha, s.v.t., povukao se i počeo prakticirati vjeru. Nikada neću zaboraviti njegovu SMS poruku u kojoj mi je naveo da je počeo prakticirati vjeru, da je okrenuo novu stranicu u svom životu. Naravno, moj odgovor bio je u džahilskom stilu: ako ideš u džamiju, to ne znači da se trebamo prestati družiti. On je pristao da se i dalje viđamo, ali u “kulturnijem” okruženju. I tako sam s njim izlazio jednom, a ponekad i više puta sedmično. Brat je pričao o ljepoti namaza, braka, islama uopće.
Na početku mi je smetalo i osporavao sam taj način života. “Mlad si, provedi se, bit će vremena”, subhanllah, koliko je samo uobičajen ovaj način razmišljanja kod omladine, ali i drugih. Kako su dani i sedmice prolazili, ja sam sve više uživao u njegovim pričama. I sve što bih naučio, prenio bi (tada) svojoj djevojci, koja se također uveliko počela zanimati za vjeru. Postao sam ljubomoran u smislu kako je on tako sretan sa svojim životom, a ja nisam?! Imam sve, a nemam ništa!
Da‘va se nastavila, a onda je uslijedila još jedna poruka: “Brate, ako hoćeš da popijemo kahvu, hajde dođi na jaciju pa ćemo ići.” Allahu ekber! Moj prvi farz-namaz u džematu.Taj osjećaj, ta smirenost, ta ljepota. Izašao sam nakon namaza sa osmijehom na licu, saburom, neopisivo. Sve se to ponovilo dan poslije, i dan poslije, i tako redom. Počeo sam odlaziti i na neke druge namaze, gledati video klipove, čitati knjige o vjeri.
Djevojku sam ostavio u ime Allaha, s.v.t. Zatvorio sam vrata alkoholu, kocki, zinaluku, elhamdulillah. Znao sam ispuniti listić (za kladionicu) ujutro, i po čitav dan boriti se da li uplatiti ili ne. Milostivi me pomogao, pa bih listić na kraju dana poderao, bacio. O tome kako su roditelji bili protiv mnogo toga, o uvredama, prozivanju i drugim iskušenjima neću pisati, jer bi mi trebale stranice i stranice. A kod većine braće i sestara taj dio priče je isti ili barem sličan.
A sad dio, kako kažu, slijedi dio iz “bajke”. Znamo i sami da poslije svakog iskušenja dolazi olakšanje. Koliko smo se samo puta u to uvjerili. I zaista je tako. Danas sam, nakon nepune četiri godine kako sam se vratio vjeri, završna godina na fakultetu. Bivša djevojka (koju sam spominjao u tekstu) nedugo poslije raskida se pokrila, a danas je moja žena i, elhamdulillah, uživamo u našem braku. A samo to njeno pokrivanje i njen povratak vjeri je priča za sebe.
Također danas moja majka klanja namaz i zajedno sa mojim babukom pruža mi podršku u životu kao nikada do sad. Rodbina, prijatelji, komšije, sve se sada nekako posložilo. Naravno, uvijek će biti drugih iskušenja, to je neminovno, ali uistinu imamo način i uputu kako da ustrajemo i uspijemo. Kaže Allah, s.v.t.: “O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih.” (El-Bekare, 153.)
Molim Allaha, s.v.t., da se okoristimo, da istrajemo na putu istine i da nas na Sudnjem danu uvede u Svoj hlad kada drugog hlada neće biti.
Brat M.
num.com
