Obdukcija (autopsija) u svijetlu šerijata

Islamski pravnici su uobičajili da u poglavlju o dženaza-namazu tretiraju sva pitanja vezana za tijelo umrlog, stoga je prikladno ovom prilikom progovoriti o propisu obdukcije sa šerijatskog aspekta. Obdukcija ili autopsija je medicinska procedura koja podrazumijeva otvaranje i seciranje mrtvog tijela radi proučavanja ili utvrđivanja uzroka i procjene svake bolesti ili ozljede kojoj je eventualno umrla osoba bila izložena, a isto tako ima i edukativnu ulogu u spoznaji uzroka nastanka i razvoja bolesti. Medicinski specijalisti koji izvode obdukciju zovu se patolozi.

Ova znanost poznata je od davnina, a islamski učenjaci, poput Ibn Džema’ el-Kenania, Dželaluddina es-Sujutija i Hasana Atarile, autori su vrijednih dijela u toj oblasti. Ponekad i islamski pravnici koriste konstatacije patologa u svrhu pojašnjenja fikhskog propisa. Tako naprimjer, neki pravnici smatraju da stavljanje surme u oči kvari post, a svoj stav obrazlažu tvrdnjom patologa da između oka i grla postoji spoj.

U našem vremenu postoje tri osnovna razloga zbog kojih se pristupa obdukciji, i prema njima se obdukcija klasira u tri vrste:

● Edukativno-naučna obdukcija, obavlja se s ciljem podučavanja studenata medicine ili u naučnoistraživačke svrhe.

● Sudsko-medicinska obdukcija, obavlja se s ciljem kriminalističke obrade i prikupljanja što više podataka o načinu i okolnostima smrti.

● Patološka obdukcija, obavlja se s ciljem objašnjavanja prirode nastanka i razvoja bolesti te patoloških procesa koji su doveli do smrti bolesnika i otkrivanja raznih infektivnih bolesti, kako bi se na osnovu tih podataka liječili drugi i kako bi se uzele adekvatne mjere prevencije raznih epidemija i suzbijanja bolesti.

Mišljenja islamskih učenjaka o dozvoli i propisanosti ove tri vrste obdukcije su različita, stoga je potrebno izložiti njihove stavove i argumente kako bismo uočili i prepoznali ispravno mišljenje.

Edukativno-naučna obdukcija

Da li je obduciranje umrle osobe s ciljem upoznavanja ljudskog tijela i načina funkcioniranja organa opravdano i dozvoljeno šerijatom, pitanje je po kojem učenjaci imaju različite poglede:

Prvo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je dozvoljena i nema smetnje da studenti medicine to prakticiraju. Ovo mišljenje preferirao je Kolegij islamskog prava u Mekki na svojoj desetoj redovnoj sjednici, a dokazi su sljedeći:

● Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog, koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: “Desi li se da trudnica umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta.” (Bedaius-sanai, 5/129.)

● U slučaju prijeke potrebe dozvoljeno je jesti meso umrlog, ako je to jedini način da živi sačuva svoj život, analogno tome dozvoljena je obdukcija putem koje se povećava mogućnost da se sačuvaju mnogi životi.

Drugo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je zabranjena, a na to upućuju sljedeći argumenti:

● Kur’anski ajet: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Prijevod značenja El-Isra, 7.) Ajet ukazuje da je Uzvišeni Gospodar ukazao počast ljudskoj vrsti i uzdigao je nad brojnim stvorenjima, a to sve implicira zaštitu ljudskog tijela od svakog skrnavljenja za vrijeme života i nakon smrti.

● Hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Slomiti kost mrtvome isto je kao slomiti je živome!” (Bilježe Ahmed, br. 24730, Ebu Davud, br. 3207, i Ibn Madže, br. 1616, hadis je vjerodostojan po ocjeni Albanija, dok je Arnaut preferirao da su ovo riječi Aiše, radijallahu anha.)

● Hadis Abdullaha ibn Jezida, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje. (Buharija, br. 5516)

● Hadis Ebi Mersada, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne sjedite na kaburima i ne klanjajte prema njima!” (Muslim, br. 972.) Ako je puko sjedenje na kaburu zabranjeno, još je preče da bude zabranjeno sječenje tijela.

Treće mišljenje: Obdukcija na tijelu nevjernika je dozvoljena, za razliku od tijela vjernika koje nije dozvoljeno obducirati s ciljem edukacije. Ovo mišljenje preferira Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije, a može se potvrditi ajetom u kojem Uzvišeni Allah o nevjernicima kaže: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 18.) Čast nevjernika nije poput časti vjernika, jer je nevjernik sam sebe ponizio svojim nevjerstvom, stoga i njegovo tijelo nema počast kakvu ima tijelo vjernika.

Promatrajući dokaze sva tri mišljenja, uočit ćemo da prvo mišljenje gradi svoj dokaz na koristi koja se ostvaruje obdukcijom, dok se drugo mišljenje oslanja na predaje koje potvrđuju zabranu skrnavljenja ljudskog tijela od kojih je najizravnija zabrana masakriranja. Međutim, upotreba hadisa koji upućuje na zabranu masakriranja kao argument zabrane obdukcije može biti polemična, jer postoji bitna razlika između motiva i okolnosti maskriranja zabranjenog u spomenutom hadisu i motiva i okolnosti obdukcije. Masakriranjem se želi skrnaviti tijelo mejita s ciljem osvete, iživljavanja i sličnih pobuda, kao što se dešava u ratovima kada borci ostvare pobjedu te se nakon toga svete neprijatelju sličnim postupcima, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio mudžahide da to ne čine, dok se obdukcija čini s potpuno drugim ciljem. Ovoj replici može se prigovoriti da se obdukcijom, iako se razlikuje od masakriranja u svom povodu, ipak skrnavi tijelo umrlog.

Uzimajući u obzir predaje koje ukazuju na zabranu skrnavljenja tijela mejita, s jedne strane, i potrebu za ovom vrstom obdukcije i koristi koje se njome ostvaruju, s druge strane, preferira se ograničena dozvola, tj. dozvola uz uvjete kojima se ograničava dozvola edukativne obdukcije na mjeru za kojom postoji stvarna potreba, njene negativnosti se minimiziraju, a pravo mejita se nastoji zaštititi u što većoj mjeri. Ti uvjeti su, kao što su učenjaci koji su dozvolili edukativnu obdukciju naveli, sljedeći:

● Ako se radi o tijelu poznate osobe, uvjetuje se da postoji njegova lična dozvola prije smrti da se na njegovom tijelu može vršiti obdukcija, ili da to dozvole njegovi nasljednici nakon smrti, s tim da se neće pristupiti obdukciji tijela vjernika, osim u slučaju prijeke potrebe.

● Obavezno je seciranje tijela minimizirati prema stvarnoj potrebi, kako se ne bi poigravalo sa tijelima mrtvih. Naprimjer, ako je potrebno izvršiti obdukciju glave, nije dozvoljeno obducirati ostale dijelovi tijela, poput medicinara koji se specijaliziraju za očne bolesti, u potrebi su za obdukcijom oka, a ne ostalih dijelova tijela.

● Tijela mrtvih žena obducirat će žene, a muškaraca muškarci.

● Obavezno je da se svi dijelovi tijela nakon obdukcije zakopaju.

Sudsko-medicinska i patološka obdukcija

U slučaju postojanja nejasnoća i sumnji oko uzroka smrti određene osobe i načina na koji je umrla, pristupa se sudsko-medicinskoj obdukciji, putem koje se ustanovljava da li je smrt bila prirodna ili ne i šta je njen stvarni uzrok.

Primarni interes patološke ili medicinske obdukcije jeste spoznaja uzroka nastanka i razvoja bolesti koja je dovela do smrti bolesnika, što ima veliku ulogu u suzbijanju bolesti i razvoju adekvatnih sredstava liječenja i preventivne zaštite. Velika većina savremenih učenjaka stanovišta je da su ove dvije vrste obdukcije dozvoljene. Fetve o dozvoli izdali su brojni pojedinci kao i kolektivne institucije za fetve, od kojih su: Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Mekki i Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije.

Izučavajući propis sudsko-medicinske i patološke obdukcije, Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije došlo je sa sljedećim zaključkom: “Vijeće je stanovišta da se prihvatanjem ove dvije vrste obdukcije ostvaruju brojne koristi na polju sigurnosti i pravde te zaštite zajednice od epidemičnih bolesti, a negativnost narušavanja časti obduciranog leša nestaje u tim brojnim, potvrđenim i općim koristima. Stoga, Vijeće konsenzusom potvrđuje dozvolu ove dvije vrste obdukcije, svejedno vršile se na tijelu osobe čija je krv zaštićena ili ne.” (Proglas br. 47)

Dakle, okosnica dozvole ove dvije vrste obdukcije jeste mnoštvo koristi i pozitivnosti koje se putem nje ostvaruju, a općeg su karaktera i vraćaju se na cjelokupno društvo te se stoga preferiraju nad individualnom koristi, odnosno pravu mrtvaca da se njegovo tijelo ne skrnavi. Najistaknutije koristi sudsko-medicinske obdukcije su sljedeće:

● Zaštita sudske presude od pogreške, jer ukoliko se obdukcija ne obavi, mogućnost da sudija pogriješi je veća zbog nepostojanja dokaza da je smrt bila prirodna ili je posljedica kriminalnog djela.

● Zaštita općeg interesa ljudske zajednice, jer se putem obdukcije ostvaruje sigurnost u društvu otkrivanjem i kažnjavanjem onih koji na zemlji siju nered.

Kao dokaz dozvole može poslužiti i fikhsko pravilo koje glasi: “Sve što je neophodno za ostvarenje vadžiba (vjerske obaveze) je isto tako vadžib.” Primjena ovog pravila na sudsko-medicinsku obdukciju uočava se kroz činjenicu da je Uzvišeni Allah propisao i naredio pravdu i sud po njoj, a to je ostvarivo samo uz mogućnost otkrivanja i identifikacije zlikovaca, u čemu obdukcija ima veliku ulogu. Uzvišeni Allah najbolje zna…

El-Asr
Piše: Mr. Hakija Kanurić