Očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost veći je grijeh od činjenja bluda, pijenja alkohola

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Očajavanje znači osjećaj potpunog beznađa i tjeskobe koji prožima i obuhvata ljudsku dušu i razum. U takvom stanju čovjek je savladan pesimizmom i gubljenjem nade, čak i onda kada ima realne mogućnosti da popravi svoje stanje. Uzvišeni Allah u Kur’anu je objavio: ”Ako čovjeku milost Našu pružimo pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik.” (Hud, 9.)

Očajavanje simbolizira teške okove koji čovjeka sputavaju da slobodno i trezveno misli, djeluje i živi. Oni ga čvrsto prikivaju za zemlju i čine nemoćnim za bilo kakvu pozitivnu aktivnost, trud i akciju. A samo zbog jednog jedinog razloga, što je očaj njime u potpunosti ovladao i što okom pesimizma gleda na sve ono što ga očekuje u budućnosti.

Šejtan pokušava ubaciti očaj u vjerničko srce

Kad je riječ o očajavanju i gubljenju nade u Allahovu milost i oprost, ne možemo a da ne spomenemo šejtana i njegovo zavođenje i došaptavanje, jer šejtanu je cilj poljuljati vjerovanje muslimana i muslimanke, cilj mu je srušiti temeljne pricipe i vrijednosti na kojima oni grade svoj život, te im pokvariti i uništiti život na oba svijeta.

Upravo je jedna od metoda koju koristi Iblis, pokušaj da posije sjeme očaja i beznađa u srce vjernika u pogledu Allahove milosti i oprosta. Njemu je cilj baciti čovjeka u očaj, duhovno ga poraziti, baciti ga u depresiju tako da zbog te depresije i očaja izgubi volju za životom i potpuno izgubi nadu u Allahovu milost.

Očaj je opasna duhovna blest koja čovjeka vodi u nevjerstvo. Jer, očajnik ne vjeruje u Allaha i on gubi nadu u spas. Zato je Allah one koji gube nadu u Njegovu milost nazvao nevjernicima i zabludjelima objavivši: ”Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)

Stoga je, po konsenzusu islamskih učenjaka, očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost haram, zabranjeno i ono spada u najveće grijehe. Očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost veći je grijeh od vidljivih velikih grijeha kao što je blud, pijenje alkohola i sl.

Imam Kurtubi je, na ljestvici velikih grijeha, očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost stavio odmah nakon širka i on kaže da očaj i gubljenje nade znače negiranje Kur’ana, jer je Allah objavio: “Milost Moja obuhvaća sve.” (El-‘Araf, 156.), a očajnik govori: ”Allah meni neće oprostiti.” Dakle, ako je ubijeđen da mu Allah neće oprostiti, on negira i u laž utjeruje Kur’an.

Vjernik i vjernica ne dozvoljavaju da im srce nastani očaj i beznađe. Jednostavno, očaj i beznađe ne mogu naći puta do vjerničkog srca bez obzira na težinu stanja u kojem se nalaze i bez obzira na šejtanske spletke i došaptavanja.

Umjesto stabla očaja i beznađa, u srcima vjernika je, na temelju istinske spoznaje i iskrenog vjerovanja i ubjeđenja, niklo stablo nade čiji korjen je duboko u srcu, a grane visoko prema nebu. Zamislimo situaciju u kojoj je kit progutao Junusa, a.s. Riba teška 150 tona i ti se nađeš u njezinoj utrobi, u tri timine: tmina noći, tmina mora i tmina ribe. Koliko procentualno ima šansi da se čovjek izbavi iz takve situacije? Rekli bismo, nula posto. Međutim, Junus, a.s., ni u takvoj situaciji ne gubi nadu u spas, već se dovom i istigfarom obraća Milostivom Allahu, govoreći: “Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si!, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbija’, 87.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Neće niko, ko je u nevolji, učiti ovu dovu, a da ga Allah neće izbaviti iz nevolje i otkloniti od njega tugu i brigu.”

Spominjući Ibrahima, a.s., i njegove drage goste, tj. meleke koji su došli da traže muštuluk od njega i da ga obraduju sinom, Allah, dž.š., objavio je: “Donosimo ti radosnu vijest koja će se doista obistiniti” – rekoše oni -, “zato nadu ne gubi!” “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli” – reče on.” (El-Hidžr, 55.-56.)

Komentirajući ovaj ajet, imam Et-Taberi, veli: ”Gosti (meleki) su rekli Ibrahimu, a.s.: ‘Mi ti dolazimo sa radosnom viješću koja će se sigurno obistiniti, da će ti Allah podariti učenog sina i ne budi od onih koji gube nadu i koji očajavaju, već prihvati ovu vijest kao istinu.’ A onda njima Ibrahim, a.s., kaže: ‘Ko može gubiti nadu i očajavati osim onih koji su zalutali sa Pravog puta, koji su izgubili put onda kad su izgubili i ostavili nadu.”’

Ovo je dokaz da Ibrahim, a.s., ni jednog trenutka nije gubio nadu niti je očajavao, već se on samo začudio kada su ga obavijestili o tome, pa su meleki pomislili da je izgubio nadu da će imati dijete. Međutim, on ih je sâm demantovao i rekao im da nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zalutali sa Pravog puta.

Ja tugu svoju pred Allaha iznosim

Mnoštvo je kur’anskih priča o vjeri i nadi u Allahovu milost i spas, a jedna od njih je i ona o Jakubu, a.s. To je lekcija svima nama o odbacivanju očaja i u najtežim trenucima, lekcija o lijepom mišljenju o Allahu, o saburu na iskušenjima i nadi da je izbavljenje i olakšanje blizu.

Kada je Jakub, a.s., dobio vijest da je njegov sin Jusuf nestao, odnosno da ga je vuk pojeo, a to je za roditelja najveće iskušenje, rekao je: “U vašim dušama je ponikla zla misao” – reče on – ”i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” (Jusuf, 18.)

Kada je izgubio i drugog sina, on ne očajava, nego kaže: “Nije tako” – reče Jakub – “u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je.” (Jusuf, 83.)

A kada su mu prigovarali što stalno spominje sina Jusufa, nakon toliko godina i nakon što je svaka nada izgubljena da bi se on mogao vratiti, on im jezikom ubijeđenog vjernika kaže: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate” – reče on.” (Jusuf, 86.)

A kad je glasnik došao sa Jusufovom košuljom, Jakub, a.s., im kaže: “Zar vam ne rekoh” – reče – “da ja znam od Allaha ono što vi ne znate.” (Jusuf, 96.)

Uzroci očaja

Najveći uzrok očajavanja i gubljenja nade u Allahovu milost je neznanje o Allahu, koje podrazumijeva neznanje o Allahovoj svemoći i našoj nemoći te stalnoj potrebi Allahove pomoći.

Zatim, pretjerani strah koji je također posljedica neznanja i istinske spoznaje.

Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Strah od Allahove kazne koji vodi u očaj je pokuđen.” A Ibn Tejmijje je rekao da su granice straha od Allaha tamo gdje će te strah spriječiti od činjenja grijeha, a ako strah pređe tu granicu onda on vodi u očaj, a to je zabranjen strah.

Zatim, vezivanje i oslanjanje isključivo na materijalne uzroke.

Nevjernik koji dobije i ostvari neku dunjalučku blagodat, misli da je ona došla isključivo putem prirodnih uzroka, a kada nestane, onda on misli da se više nikada neće vratiti. Međutim, vjernik ne gleda tako. On zna da su sve blagodati od Allaha, Onoga Koji je tvorac uzroka i prouzročenog, i ako izgubi određenu blagodat on se nada da će mu je Allah vratiti ili zamijeniti boljom.

Zatim, vezivanje za dunjaluk i njegove prolazne užitke i blagodati.

Onaj ko gradi na dunjaluku kao da će na njemu vječno živjeti, naravno da će pasti u očaj kada izgubi neku od dunjalučkih blagodati.

Vrata pokajanja su otvorena do Sudnjeg dana

Vjernik gleda Allahovim svjetlom i nikada ne gubi nadu, jer zna da je Allah svemoćan i svemilostan i da nikada neće ostaviti Svoga roba.

Čovjek ima samo jedan život na ovome svijetu, ako njega upropasti, upropastio je i izgubio sve, i dunjaluk i Ahiret. Vrata tevbe su otvorena do Sudnjeg dana. Uzvišeni Allah objavio je: ”Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53.)

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Allah ima 100 milosti, 99 dijelova milosti zadržao je za Sebe, a samo jedan dio milosti je spustio među sva stvorenja. Da nevjernik zna kolika je Allahova milost, ne bi izgubio nadu u Džennet, a da vjernik zna kakva je Allahova kazna, ne bi bio siguran od vatre.” (Buharija)

Dakle, da nevjernik zna kolika je Allahova milost, zaboravio bi na grijehe i zla djela koja je učinio i kaznu koja ga čeka zbog toga, te bi kod njega prevagnula nada u Allahovu milost.

Upitan je jedan pobožnjak iz prvih generacija: ”Kakvo je stanje sa tvojom vjerom?” Odgovorio je: ”Što se tiče moje vjere, grijesi mi je habaju i uništavaju, a ja je popravljam i obnavljam isigfarom i pokajanjem.”

Prenosi se da je neki čovjek iz Benu Israila četrdeset godina proveo u ibadetu i pokornosti Allahu, a onda je ostavio ibadet i četrdeset godina činio grijehe. Jednog dana pogledao se u ogledalu i primijetio je sijede dlake u bradi pa se zabrinuo i rekao: ”Gospodaru moj, ja sam Ti činio ibadet četrdeset godina, a zatim sam četrdeset godina proveo u grijehu i nepokornosti, pa hoćeš li mi oprostiti i primiti moja dobra djela?” Nakon toga mu je rečeno: ”Bio si pokoran i Ja sam primio tvoj ibadet, zatim si postao nepokoran, a Ja sam ti odgađao kaznu, i ako se ponovo vratiš i pokaješ, Ja ću primiti tvoje pokajanje.”

Stoga, ne očajavaj i znaj da je Onaj Koji izvodi živo iz neživog i neživo iz živog, moćan da tvoja nadanja i tvoje snove pretvori u stvarnost. A onaj ko se u Allaha pouzda, On mu je dosta.

Saff