OČE, KOLIKO KOŠTA SAT TVOGA VREMENA?

Piše: Dr. Džasim el-Mutawa’ / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pitao sam ljude okupljene oko mene o najboljem poklonu koji možemo darovati našoj djeci. Njihova mišljenja o tome su bila različita. Jedan od njih je rekao: ”Najbolji poklon je da im dadneš novac da oni s njim raspolažu kako hoće.” Drugi je rekao: ”Smatram da je najbolji poklon da im priredim iznenađenje tako što ću mali poklon staviti u veliku kutiju.” Treći je rekao: ”Njabolje je odvesti ih u tržni centar i reći im: ‘Ono što danas kupite to vam je poklon od mene.”’
Ideje su počele dolaziti sa svih strana o vrsti poklona, obliku i načinu uručivanja poklona djeci.

Pogledao sam ih i rekao im: ”Ali poklon na koji ja mislim drugačiji je od onoga što ste rekli.” Pogledali su me sa iznenađenjem, pa sam im rekao: ”Ja ću vam reći šta ja mislim o najboljem poklonu za djecu, ali nakon priče koju ću vam ispričati.”

Naime, jedan otac planirao je izaći iz kuće, a njegov sedmogodišnji sin je stajao na vratima. Sin je upitao oca: ”Oče, kuda ideš?” Otac je nervozno odgovorio: ”Ovo nije tvoj problem i posao.” Zatim je odgurnuo svoga sina i izašao iz kuće.

Kad je sjeo u auto osjetio je grižnju savjesti, pa se vratio u kuću. U kući je zatekao sina kako plače u svojoj sobi. Prišao mu je i izvinuo se, a sin je upitao: ”Babo, koliko košta sat vremena na tvome poslu?”
Otac je, iznenađen što mu sin postavlja takvo pitanje, odgovorio: ”Petnaest dinara.”

Sin je brzo skočio, uzeo svoj novčanik, izvadio petnaest dinara i dao ih ocu, rekavši mu: ”Oče, ja želim kupiti jedan sat tvog vremena da danas ranije dođeš kući kako bi mogao večerati zajedno sa nama, jer odavno nisi večerao zajedno sa nama.”

Otac je bio šokiran reakcijom svoga sina. Zaplakao je i zagrlio sina, rekavši mu: ”Ostavi novac u svoj novčanik, doći ću da večeramo zajedno.”
Zatim je izašao iz kuće razmišljajući o svom životu i svojoj porodici.
Kada sam završio priču, okrenuo sam se onima oko mene i rekao im: ”Vrijeme je najdragocjeniji i najvažniji dar koji dajemo našoj djeci. Često ga zanemarujemo i ne razmišljamo o tome. Svaka minuta provedena sa našom djecom čini da se osjećaju sigurno, udobno i ohrabreno, i kad god djeca osjete tvoj miris u kući, čak i ako ne radiš ništa sa njima, ona osjećaju snagu, samopouzdanje, stabilnost i ljubav.”

Ovom prilikom želim spomenuti jednog prijatelja koji mi je rekao da se jedan dan rano vratio kući kako bi se družio sa svojom djecom (imao je četvero djece). Kada je ušao u kuću, vidio je djecu kako se igraju jedni s drugima, pa je uzeo da čita knjigu u blizini njih. Nakon dva sata osjetio da im ne treba i da su oni posvećeni svojoj igri. Krenuo je prema vratima da izađe iz kuće, i kad je stavio ruku na šteku, prema njemu je potrčala kćerkica od pet godina i upitala: ”Oče, gdje si krenuo?” Odgovorio je: ”Htio sam malo prošetati.” Ona mu je rekla: ”Ne, nego sjedi sa nama.” Rekao je: ”Ali ja sam sjedio u kući dva sata i niko od vas nije progovorio ni jedne riječi sa mnom.” Gledala ga je i rekla mu: “Oče, kad se mi igramo u tvom prisustvu i kad te s vremena na vrijeme pogledamo, mi smo sretni.” Otac je bio dirnut njezinim riječima i vratio se u kuću.

saff.ba