Odnos Muhammeda, s.a.v.s., prema zarobljenicima

Nema nijednog muslimana, niti muslimanske skupine i organizacije na zemaljskoj kugli, a da za sebe neće kazati da istinski voli Muhammeda, s.a.v.s., i da im je on jedini uzor u životu. Međutim, naša životna praksa često puta demantira naše riječi i naše tvrdnje, jer ni izbliza nije usklađena sa sunnetom i praksom našeg uzora i putovođe, Muhammeda, s.a.v.s.

Ako je Poslanik, s.a.v.s., naš uzor, onda se moramo maksimalno truditi da slijedimo njegov sunnet i njegovu praksu u svim oblastima života i da naša vjernička praksa liči na Poslanikovu s.a.v.s. A to znači da se prema našim roditeljima, prema našoj djeci, prema našim suprugama, prema komšijama, muslimanima i nemuslimanima, u ratu i u miru, prema prijateljima i prema neprijateljima, moramo odnositi onako kako se on odnosio i kako nas je podučio.

U nastavku donosimo jednu priču i jedan događaj iz života Muhammeda, s.a.v.s, koji najbolje govori o tome kako se naš Poslanik, s.a.v.s., odnosio prema nemuslimanima, i to prema zarobljenicima. Ovu priču zabilježili su Ibn Hišam u svojoj Siri i imam Et-Taberi u svom Tarihu.

Naime, nakon jedne bitke muslimani su zarobili neke neprijateljske vojnike među kojima je bila i jedna žena. Zarobljenici su bili svezani ispred Poslanikove džamije u Medini, pa kada je Muhammed, s.a.v.s., naišao pored njih, ona je rekla: “Allahov Poslaniče, moj otac je umro, a njegov nasljednik i moj zaštitnik (tj. brat) je nestao, pa mi se smiluj, Allah ti se smilovao! Moj otac je bio vladar svoga naroda, oslobađao je zarobljenike, opraštao je ljudima, čuvao je komšiluk, pomagao je nevoljnike, dijelio je hranu siromašnima, izdržavao je slabe, i nikada mu niko nije došao sa nekom potrebom a da mu nije udovoljio. Muhammede, ja sam Sefana, kćerka Hatima et-Taija.”
Muhammed, s.a.v.s., na to je odgovorio: “To su, uistinu, osobine istinskih vjernika.” Zatim je naredio da je oslobode, a onda je rekao: “Smilujte se ponosnom čovjeku kojeg je snašlo poniženje, bogatašu koji je naglo osiromašio i učenjaku koji živi među neznalicama (džahilima).” Ove zadnje Poslanikove riječi, Sefani su se posebno urezale u pamćenje, jer je, uistinu, na velikom iskušenju čovjek (a Sefana je to upravo osjetila na vlastitoj koži) koji je živio ponosno, poštovan i ugledan u svom narodu, a zatim doživio poniženje kakvo je zapadanje u ropstvo. Ali je isto tako poniženje kada učenjak živi među neznalicama koji ne znaju i ne razumiju vrijednost znanja, kao što je poniženje kada ponosan, bogat i ugledan čovjek zapadne u takvu krizu da mora doći pred vrata podmuklog i pokvarenog škrtice.

Alija, r.a., rekao je: “Tako mi Allaha, lakše bi mi bilo da iglom iskopam dva bunara, da svu zemlju Hidžaza pometem sa dva ptičija pera, da sitom isrcpim dva mora, da perem dva crna čovjeka dok im koža ne postane bijela, nego da odem pred vrata podmuklog, pokvarenog škrtice i da tražim pozajmicu kako bi vratio dug.”

Muhammed, s.a.v.s., nije samo oslobodio Sefanu, već ju je darivao mnogobrojnim poklonima i hedijama, između ostaloga, poklonio joj je devu sa nosiljkom za žene i nešto novca, te joj predložio da sačeka dok ne naiđe neko iz njezinog naroda s kime će biti sigurna putovati. Tako je i bilo. Kada su naišli neki ljudi iz plemena Kuda’, ona im se pridružila i vratila se u svoj rodni kraj. Kod kuće je zatekla svoga brata Adi ibn Hatima, koji je naslijedio oca na prijestolju, pa mu se Sefana obratila ovim riječima: “Idi kod ovog čovjeka, jer sam ja kod njega vidjela istinsku snagu upute i vidjela sam osobine koje su me zadivile. Muhammed voli siromahe, oslobađa zarobljenike, samilostan je prema mlađima, zna mjesto i vrijednost starijih. Ja nisam vidjela darežljivijeg i plemenitijeg čovjeka od njega. Ako je poslanik onda iskoristi tu dobrotu, idi njemu i budi jedan od njegovih ashaba, a ako je kralj, uživat ćeš u okrilju njegove pravedne vlasti.”

Njen brat Adi ibn Hatim, poslušao je sestru i otišao je u Medinu uvjeren da će se sresti sa kraljem muslimana. O tome je on sam ispričao sljedeće: “Došao sam u Medinu dok je Muhammed, s.a.v.s., bio u mesdžidu sa ashabima. Ja sam ušao u mesdžid i poselamio ga. Upitao je: ‘A ko si ti?’ Rekao sam: ‘Ja sam Adi ibn Hatim.’ On je odmah ustao i odveo me svojoj kući. Na putu smo sreli staricu koja ga je zadržala i s njim dugo pričala iznoseći mu svoje potrebe. Rekao sam u sebi: ‘Tako mi Allaha, ovo nije postupak kralja!’ Kada smo napokon ušli u Poslanikovu, s.a.v.s., kuću, on mi je ponudio hasuru da sjednem. U kući nije imao nikakve prostirke osim te hasure. Ja sam najprije odbio da uzmem hasuru, ali na njegovo insistiranje, uzeo sam je i sjeo, a on je sjeo pored mene na golu zemlju. Zatim je rekao: ‘Adi, možda te sprječava da primiš islam to što vidiš da su muslimani siromašni. Tako mi Allaha, znaj da će oni biti bogati toliko da neće imati kome udijeliti sadaku. (To se i desilo u vrijeme Omera ibn Abdul-Aziza.)

Ili te možda sprječava da primiš islam to što vidiš da muslimani imaju mnoštvo neprijatelja i što je muslimana malo. (Zar i danas muslimani nemaju mnoštvo neprijatelja koji ih žele uništiti?!) Tako mi Allaha, doći će vrijeme kada će žena iz Kadisije (u Iraku) doći da posjeti Ka’bu ne bojeći se nikoga osim Allaha. (Sigurnost je vladala dok su muslimani vladali.) Ili te pak sprječava da primiš islam to što vlast imaju drugi mimo muslimana. Tako mi Allaha, doći će vrijeme kada će muslimani osvojiti bijele dvorce u Babilonu i Kisrine riznice bit će podijeljene na Allahovom putu.’”

Adi ibn Hatim je, kao i njegova sestra Sefana prije toga, primio islam i dočekao je da se ostvari to što mu je Muhammed, s.a.v.s., nagovijestio i ostavio je generacijama muslimana i nemuslimana do Sudnjega dana ovu divnu priču da svjedoči o plemenitom ahlaku posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., ali isto tako i da bude nepobitan dokaz protiv onih muslmana koji se ponašaju suprotno Poslanikovoj s.a.v.s. praksi i time skrnave sliku islama i nanose štetu islamu i muslimanima.

(saff.ba)