“ONAJ KO SE OČISTI OČISTIO SE ZA SVOJE DOBRO”
Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je da u tijelu postoji organ (srce) od kojeg zavisi zdravlje cijelog tijela, pa čišćenje srca i duše ima presudan značaj u životu muslimana.
Izraz et-tezkija u arapskom se jeziku upotrebljava za čišćenje od prljavštine i apstraktne nečistoće, a u to spada čišćenje srca pomoću činjenja dobrih djela, kao i stjecanje lijepih osobina. I oba se značenja podrazumijevaju kad se upotrijebi ovaj izraz.
Od muslimana se traži da se očisti od porokā, kao što su, naprimjer, prijetvornost, varanje, spletkarenje, licemjerstvo, zavist, pakost. Od njega se traži da se istovremeno okiti lijepim osobinama, kao što su, naprimjer, istinoljubivost, iskrenost prema Allahu, skromnost, blagost, poštenje, čistota. A onaj ko čisti svoju dušu ubrat će plodove svog truda, pa njegov trud neće biti uzaludan.
Allah, džellešanuhu, zapovjedio je u časnom Kur’anu čišćenje duše i samoodgajanje, pa je rekao: “Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svog pa namaz obavi!” (el-A‘lā, 14, 15); “…uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (eš-Šems, 9, 10); “…onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro…” (Fātir, 18). Kao pokazatelj važnosti čišćenja duše dovoljno je to da se Gospodar na početku sure eš-Šems zakleo jedanaesterima stvarima (što je nadulja zakletva u Kur’ani-kerimu).
Kur’ansko pravilo: “Onaj ko se očisti očistio se za svoje dobro” nedvojbeno iziskuje da čišćenje duše ostavlja veliki trag na čovjeka, ali, ono, prema principu suprotnog razumijevanja, sadrži strašnu prijetnju i znači da je na velikom gubitku onaj ko zapostavi čišćenje svoje duše.
Svi muslimani dužni su čistiti svoju dušu, a pogotovu daije i stjecatelji znanja, čiji su postupci mjerodavni, i čije su greške dalekosežnije od grešaka običnog svijeta, i koji su izloženi većoj kritici, i za koje vrijede rigoroznija mjerila. Daije i oni koji tragaju za islamskim znanjem, prije nego što bilo šta kažu, trebaju svojim postupcima i ponašanjem pozivati u vjeru.
Čišćenju duše vjera pridaje veliki značaj, pa su zbog toga autoriteti ovog umeta i oni što pisahu djela o vjerovanju na različite načine ukazivali na važnost ove institucije u islamu. Bavili su se time zato što između ponašanja i vjerovanja postoji neraskidiva veza: ponašanje, koje se očituje na čovjeku, pokazatelj je vjerovanja, koje je smješteno u srcu, i bilo kakva devijacija u ponašanju posljedica je manjka vjerovanja. Štaviše, određeni postupci i stanovite osobine jesu sastavni dijelovi vjerovanja. Oni ljudi koji smatraju da je čišćenje duše bezazlena i nevažna stvar svojim mnogim postupcima protuslove onom što znaju, pa su dokaz protiv sebe kad je riječ o konstataciji da čišćenje duše nije nimalo lagahan poduhvat.
U vezi s kur’anskim pravilom: “Onaj ko se očisti očistio se za svoje dobro”, nameće se logično pitanje: “Na koji način musliman može očistiti svoju dušu?” Iscrpan i detaljan odgovor na ovo pitanje zauzeo bi mnogo prostora, pa ću zato ukazati na samo neka dobra djela koja su sredstva u pogledu čišćenja duše. To su: čvrsto vjerovanje u sve tri vrste tevhida i vezanje za Gospodara, često učenje časnog Kur’ana s razmišljanjem, često spominjanje Allaha, redovno obavljanje obaveznih namaza i obavljanje noćnog namaza (makar dva rekata), povremeno svođenje računa sa samim sobom, stalno prisjećanje smrti i ahireta, posjećivanje mezarja, iščitavanje biografije dobrih ljudi… I pronicljiv je onaj ko preduprijedi sve što bi moglo umanjiti ili onemogućiti djelovanje spomenutih sredstava, a u srcu se vodi borba između pozitivnosti i sputavajućih negativnosti. Eto, zato se nije dovoljno baviti dobrim djelima, pomoću kojih se čisti duša, a ne sustezati se od porokā, pa, naprimjer, gledati ono što je zabranjeno, slušati ono što se ne smije slušati, pričati o onom o čemu je zabranjeno pričati ili o onom što se čovjeka ne tiče.
Minber.ba
