One su bile heroji, bez ordenja !
Kiša je prestala, okupano sunce zavirivalo je u svaki budžak. Najednom se pojavila šarolika duga koja je ljepotom polukruga mamila da ju dodirnemo, da se provučemo i ispunimo svoje želje. Ali uzalud trčati. Nije se ona dala prevariti i uvijek je bila ispred nas. Nekako me ta duga asocirala na život koji nam krade lijepe trenutke zbog nedostižnih ciljeva i strke u nama. Nikada nismo zadovoljni sa onim što imamo!
Sretoh jednu hanumu i upitah je:“Kako si?“
Prvo je odhuknula, kao da je cijeli dunjaluk na njenim plećima i odgovorila mi:“ Umorna sam! Ne znam za svoje noge! Nekoliko dana rade mi majstori, pa treba ujutro kafu, doručak, ručak. Haman ne znam za sebe!“
Slušala sam pažljivo njene jadikovke i kroz glavu mi proleti život naših majki, nana i pranana. One su živjele burno, umirale čedno, dostajanstveno, tiho. Na njihovim krhkim plećima „stajala“ je kuća, njiva, djeca, svekar, svekrva, bezosjećajni muževi i svi belaji ovog dunjaluka. Nisu imale ništa, ali su imale sve! Imale su sabur, merhamet, čistu dušu i čisto srce. One su poštovale, trpjele, gutale nepravdu, a opet imale toliko topline u sebi…
Rađale su bez doktora, bez termina, bez trauma…Molile su Boga da ne rode na livadi, u štali, iza sijena… da bar u toploj sobi osjete prvi dječiji plač. Nisu znale ni za veš mašinu, ni struju, ni mindere, ni telefone….Sav luksuz ovoga svijeta ih je zaobišao a odgajale su insane, koji su postajali predsjednici, inžinjeri, ljekari, piloti, profesori, radnici.
Njihovim razdraganim srcima, mahramama, hrapavim rukama, izboranim licima radovali su se unuci koji su žudjeli za naninim zagrljajem, za zavežljajima punim kestenja, oraha, provehlih jabuka i ljuljačkama koje su visile na starim trešnjama. Znale su i osjećale šta i ko im je sve u životu. Bile su nesebične, štedjele su u svemu, osim u ljubavi i toplini.
One nisu znale za skupocijene bunde, krzna, skupa auta, mobitele, a ljetovanja na prekrasnim destinacijama zamjenile su kopanjem, žetvom, oranjem, kupljenjem sijena, pranjem haljina na potoku, kantom vode na glavi, obučene u jeftine krpice ali ogrnute bogatstvom duše i tijela. Šta su sve jadne radile? A šta su imale? Imalu su breme života koje ih je gazilo i po danu, i po noći, i po zimi, i po kiši.
Rađale su te naše nane, i nisu znale za postprođajnu depresiju, niti ih je ko pitao kako su?
Samo Bog dragi zna, koliko su puta gladne legle i ustale? Koliko su puta lice suzama nakvasile? Koliko puta su na pravdi Boga šamara dobile? Nisu se nikome žalile. Tako su i očvrsnule. Postale su stamene u okrilju svoje porodice. Nedo Bog da pobjegnu i vrate se roditeljima! Nije toga bilo! Ne smiješ da brukaš svoje! Nego trpi, šuti, radi i ne žali se. One su stvarale, skapavale, patile, obespravljene i uvijek budne bile. Sa puno djece, oskudicom svega i svačega…Bile su skromne, tihe, blage, krvavih žuljeva, ispucalih peta, oči utonule, njedra oronula ali pune ljubavi, topline i dobrote.
One su bile, heroji bez ordenja!
Autor: Ramzija Kanurić – Oraščanin
