OPROŠTAJNO PISMO NIKOLE TESLE: ” Sad mi je i zao sto nisam htio nikad da se druzim sa Turcima “

Posljednje pismo Nikole Tesle svojoj majci

Srijeda,18.novembar.

Majko,pri pomisli na tebe osjecam se nekako tesko i turobno ,ne znam kako,ali osjecam da nisi dobro.Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode.Sve ove godine moje sluzbe covjecanstvu nisu mi donijele nista do uvreda i ponizenja.Jutros sam ustao prije nego je svanulo,jer sam ponovo cuo nesto sto vec duze vremena kroz san cujem u svojoj sobi.Cuo sam glas koji poji i moli nekim maurskim jezikom lijepu tuzbalicu ili zov.Jutros sam otjerao san sa očiju i pritrdio da glas dolazi odasvakud i da ne mogu odrediti dali je s vana ili iznutra.
Bojim se da nisam razum izgubio.O ovome ne smijem pricati Dr.Layonelu jer ni njemu vise ne vjerujem.Cuo sam da je posjecivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.

Cetvrtak,19.novembar.

Opet mislim na tebe majko.Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu.Danas cu pisatiu ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije,jer ja moram krenuti kuci u domovinu,krenuti tebi.Znam sada sigurno da nisi dobro,jer onaj glas,onu tuzbalicu ponovo sam cuosasvim svjestan i budan.Jos sam razuman.

Petak, 20.novembar.

Nisam pisao u ured za patente,dosao je njihov agent da mi donese potvrde i reklao sam mu licno svoje naume.Rekao je da zali,ali da se termini ne mogu pomijerati obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin.Otisao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da cekaju na moj poziv sutra spremni.Ja sam odlucio da covjecanstvu darujem ono sto mu pripada i vracam se u Evropu,tebi majko.Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuce.Shvatio sam sada na kraju da je covjecanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne moze sam promijeniti svijet.
Ali onaj cudni glas me brine.Znam da nesto znaci i da ima veze sa tobom,sa mojim eksperimentom, sa necim trancendetalnim.

Subota, 21.novembar

majko, sutra polazim za Yugoslaviju.Gospođica Nora je otisla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbijedila mi kartu do Lisabona,odatle idem vozom do Ciriha,pa onda direktno do kuce.Racunam da mi treba oko deset dana ili dvije nedjelje najvise.
Danas sam usao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta paznje.Nije im bilo po volji ,ali dozvolili su mi.Trazio sam telefon i da me spoje sa laboratorijom na Nijagarinom vodopadima.Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom ,deset puta jacom od obicne,upravo onako kako sam i najavio.Nisu me interesovale njihove reakcije uopste.Izasao sam odmah napolje ,jer nisam ovo radio za njih vec za covjecanstvo.Samo sam u momentu kada sam pogledao svjetiljku i cekao da “moja” bezična struja dodje sa turbina ,osjetio da nisam ja tvorac ovoga svega.Osjetio sam da je neko ili nesto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu kojeg sam smatrao “mojim” otkricem,nesto sto je od uvijek postojalo,a da je samo meni dato nadahnuce da to uokvirim i covjecanstvu objasnim.Umjesto srece i trijumfa,pojavila se neka praznina.Shvatio sam da sam nesto veliko u zivotu propustio.Nesto kao da sam izostavio,kao da nisam nesto ponudjeno spoznao.neka je formula bila tako blizu moje spoznaje ,a ja je nisam nasao ili nisam htio da je nadjem.To ima veze sa onom maurskom tuzbalicom ,siguran sam sada.

Nedelja,22.novembar.

Ovo pismo neces nikada dobti majko.Ne znam zasto ga pisem tebi koja ga vise nikada procitati ne moze.Neka ti je lahka zemlja majko i oprosti mi sto su me moji putevi odveli od tebe,pa ti ne mogu doci ni na sahranu.Čitam telegram sa viješcu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni jos prije dvije godine da shvate da struja moze da se prenese i bez zica.Sada su evo vidjeli da moze ,ali opet je nece znati stoljecima koristiti ,jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima.Rekli su mi davse sumnja na gospodina Edisona.Tako sam ravnodusan da ne prepoznajem sam sebe.Prije bih se mozda i jadio ,ali sada vise ne,jer znam dobro da neko ionako sve to drzi pod kontrolom i da je “moje” otkrice jos prerano doslo za covjecanstvo.I ustvari ono upste nije “moje”.Znam da to neko nadzori sve i da ima plan pa sam zato mozda i ravnodusan.Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati.Kola me napolju cekaju.Ovo pismo cu poloziti na tvoj grob,kad stignem u Milanovac, nase seosko groblje.
Sad vjerujem u ono sto nikad nisam ,da sam tamo negdje jos uvijek “ti” i da tvoj zivot NIJE zauvijek prestao.Sad mi je i zao sto nisam htio nikad da se druzim sa Turcima ,jer su oni iste onakve tuzbalice pjevali kao ona iz mojih pradskozorja.Sada se sjecam da su oni znali puno vise nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem.

Zalud moje godine provedene u nauci,kad ona bijase jalova.

Moli tamo za mene majko ,ako mozes, tom maurskom tuzbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.