Optimizam ili pesimizam?

Nose dva čovjeka iste snage jedan teret. Jedan se žali i gunđa, kao da je nosio dva tereta, a drugi pjeva kao da nije nosio ništa.

Dva čovjeka iste tjelesne snage su bolovala od iste bolesti. Jedan je pesimista, boji se i očekuje smrt, povlačio se u sebe, pa mu nije bilo izlaza. Drugi je bio strpljiv, očekivao zdravlje, pa mu je ubrzo bilo bolje. Dva čovjeka su bila osuđena na smrt, pa se jedan zabrinuo i prepao i umro stotinu puta prije smrti, dok se drugi pribrao i vratio razumu, jer ako se čovjek svojim umijećem ne spasi od smrti, neće ga bar ubiti strah od same smrti.
Bizmark, krvnik i silnik, u ratu i miru nije se mogao suzdržati od duhana ni jedan tren i nije nije prestajao pušiti, nego je pušio cigaretu za cigaretom. Kada bi osjetio da mu duhan nedostaje, njegovo razmišljanje bi bilo loše cijeli dan. Jednoga dana bio je u ratu i pogleda, kad vidje da ima samo jednu cigaretu. Prolongirao je da je pripali do trenutka kada će mu biti teško i kada će ta preostala cigareta najviše koristiti. Tako je proveo cijelu sedmicu bez duhana, strpljivo to podnoseći i nadajući se ovoj cigareti. Kad je to uvidio, ostavio je duhan i okanio ga se, jer nije prihvatao da njegova sreća ovisi o jednoj cigareti.
Tako je uvaženi historičar El-Hudari u zadnjem dijelu svog života umislio da zmija vijuga u njegovima crijevima. Obilazio je doktore i pitao učene, pa su mu se oni kradom smijali iz stida prema njemu i govorili mu da se dešava da u crijevima budu crvi, ali da u njemu ne žive zmije. Nije im vjerovao sve dok nije otišao iskusnom ljekaru, dobrom stručnjaku za bolesti psihe, koji je čuo za njegov slučaj. Dao mu je lijek za probavu i uveo ga u wc u kojeg je prethodno odnio zmiju. Kad ju je vidio, oraspoložio se i ozdravio. Izašao je iz wc-a skačući, iako se popeo tromo, odhukujući od umora i izražavajući bol. Nije se poslije toga nikad razbolio. Nije šejh ozdravio jer je ta zmija koja je bila u njemu izašla, već jer je zmija bila u njegovoj glavi, pa je otišla, jer on je probudio svoju uspavanu unutrašnju snagu.
Zaista u ljudskoj duši postoje snage, koje kad naučite kako da ih koristite, dogodit će vam se čuda. Ova snaga je uspavana, pa je podstakne strah ili sreća. Zar se nije desilo nikome od vas da se razboli, da mu tijelo postane tromo, krhke volje toliko da se ne može okretati s jedne na drugu stranu i vidi zmiju da dolazi prema njemu, a nema nikoga ko će ga spasiti od nje, pa skoči iz postelje kao da nikad nije bio slab. Ili se vrati kući u ikindijsko vrijeme gladan i premoren, izmučen glađu i umorom, ne treba ništa osim stolicu da se na njoj odmori, pa nađe telegram od drage osobe da će uskoro doći s putovanja, ili dopis od ministra, gdje ga poziva sebi da mu poveća funkciju, u tom slučaju čovjek ubrzo osjeti olakšanje i sitost, a zatim se uputi na stanicu ili ka ministarstvu.
Ova snaga je izvor sreće. Izvire iz nje kao što izvire voda iz stijene, a vi je zapostavljate i crpite vodu iz ustajalih izvora i zamućene vode!
O, čitaoci! Vi ste bogati, ali ne znate veličinu bogatstva kojeg imate, pa ga bacate, ravnodušni ste prema njemu i potcjenjujete ga. Zadesi nekoga od vas glavobolja ili ga zaboli stomak, ili zub, pa vidi čitav svijet crnim i tamnim, a zašto ga nije vidio, dok je bio zdrav, bijelim i blistavim?! Odbija hranu i susteže se od nje i čezne za zalogajem hljeba i komadićem mesa, a zavidi onima koji to jedu, a zašto to nije znao cijeniti prije bolesti?!
Zašto znamo za blagodati tek kad ih izgubimo?! Zašto starac žali za svojom mladošću, a mladić se ne veseli svom djetinjstvu?! Zašto ne vidimo sreću, osim tek kad se udalji od nas?! I ne vidimo je osim u sjenci prošlosti, ili kroz maglu budućnosti?! Svi oplakuju prošlost i žale za njom, pa zašto ne bismo razmišljali o sadašnjosti prije nego što ona postane prošlost?!
Dame i gospodo! Mi mislimo da je bogatstvo samo u imetku. No, šta je sam imetak? Znate li kako se osjećao bolesni kralj kojem se najbolja hrana nudi, a on od toga ništa jesti ne može, pa pogleda kroz prozor u vrtlara kako jede crni kruh sa crnim maslinama… stavlja jedan zalogaj u usta, dok drugi drži u ruci, a treći jede očima… Poželio je da ima ovakav apetit, makar bio vrtlar.
Zašto ne cijenimo blagodat zdravlja?! Zar zdravlje nema vrijednost?! Ko bi od vas bio voljan da se odrekne vida za 100.000 dolara?
Znate li priču čovjeka koji je zalutao u pustinji, zamalo da umre od gladi i žeđi, pa ugleda izvor vode, a pored njega kožnu torbu. Napijo se sa izvora i otvori torbu nadajući se da će u njoj naći datule ili suh kruh, pa kad je video šta je unutra, razočarao se i pao od umora, jer je vidio da je torba puna zlata.
Neko je tražio od Gospodara da se sve što dodirne njegova ruka pretvori u zlato, pa je tako dodirnuo kamen, pa se on pretvori u zlato. Skoro da je poludio od sreće zbog toga što mu je uslišana dova. Otišao je kući, sjeo za sofru da jede i uze hranu kad ona postade zlato i on ostade gladan. Prišao je svojoj kćerki koja je raširila ruke da ga utješi. On je zagrli, kad i ona postade zlato. Zbog toga je sjeo i molio Gospodara da mu vrati kćerku i objed i da udalji od njega zlato. Neko drugi je ušao u trezor svog ogromnog imetka, pa mu se vrata trezora zatvorila i tu je umro gušeći se u moru zlata.
Gospodo! Zašto tražite zlato, a posjedujete ga mnogo?! Zar nije vid zlato?! Zar nije zdravlje zlato?! Zar nije vrijeme zlato?! Pa, zašto ne iskorištavamo svoje vrijeme? Zašto ne znamo cijeniti život?!
Jedne prilike sam dobio obavezu koju sam trebao završiti za trideset dana pa sam odgađao, a vrijeme je prolazilo. Dani su bili kao sati, sati kao minute. Nisam ih osjećao, niti sam se okoristio njima, pa kao da su to ogromne prazne kutije. Kad je došao termin za završetak zadaće, kad mi je ostao još samo jedan dan, posvetio sam se i počeo iskorištavati vrijeme. Tad su mi minute postale sati, sati dani, poput male kutijice obložene draguljima. Iskoristio sam svaki tren, pa sam čak većinu teksta napisao na stanici dok sam čekao tramvaj u velikoj gužvi, gdje su se putnici gurali. To su bili najplodonosniji trenutci za mene, u njima je bilo više blagoslova od svih tih dana i žalio sam za sličnima. Kad bih, čekajući tramvaj, razmišljao o čemu da pišem, a svaki dan provodim više od ukupnoga sahata čekajući tramvaj, mnogo toga bih postigao.
Prijatelj, poštovani profesor Behdžet Bejtar je godinama obitavao između Damaska i Bejruta, podučavao na Šerijatskom fakultetu i u Srednjoj školi za djevojke. Dok je bio u vozu, čitao je knjigu “Kavaidut-tahdisi” od Imama Kasimija, te je iz toga proizišla njegova knjiga koja sadrži njegovu ocjenu i komentare koji su štampani sa knjigom. Poznati učenjak Ibnul-Abidin vazda je čitao nešto, pa čak i kad bi ustao da se abdesti, ili kad pođe da jede, naredio bi da mu čitaju nešto od iluma i tako je napisao djelo “Hašije”. A Serahsi je diktirao iz bunara svoju knjigu “Mebsut” koja predstavlja jedno do navrijednih fikhskih djela na dunjaluku.
Čudim se onome ko se žali na kratkoću vremena. Vrijeme isključivo čini kratkim nehajnost i nered. Pogledajte studenta koji uči noć pred ispit. Vidjet ćete da, kada bi to isto činio, neću reći svaku noć, nego sedmicu, da bi postao najveći svjetski učenjak. Pogledajte u one koji su napisali na stotine knjiga poput Ibn Dževzija, Taberija, Sujutija, Džahiza. Štaviše, uzmite jednu knjigu poput “Nihajetul-Ereb”, ili “Lisanul-Arab” i pogledajte! Može li iko od vas izdržati da je pročita cijelu i da je svojom rukom prepiše, a pogotovo da napiše sam takvu sličnu?
Zar ljudski um nije bogatstvo?! Zar nije u tome vrijednost?! Zašto se onda patimo u ludosti, a ne živimo sretno u pameti?! Zašto umu ne omogućimo da radi, jer da radi, donosio bi čuda.
Neću spominjati filozofiju, niti izumitelje, nego ću vas podsjetiti na nešto što vam je blisko i lahko za shvatiti. Na pamćenje. Vi ste čuli da su Buhariju ispitali putem stotine hadisa čije su tekstove i lance prenosilaca ispremetali, pa ih je sve ponovio u ispravnoj i pogrešnoj verziji. I Šafija je čitavo Malikovo predavanje napisao na svojoj ruci, a zatim ga napamet ponovio.
I Ma’arri koji je čuo dva čovjeka iz Ermenije kako pričaju na svom jeziku, pa kada su zatražili da im ponovi šta je čuo, on je ponovio, iako nije znao taj jezik. I Asimi i Hamad er-Ravija, prenosioci koji su pamtili hadise i predaje. I Ahmed i Ibn Mein, a nisu bili prenosioci hadisa i predaja. I stotine sličnih njima što izaziva vaše čuđenje. Da razmislite o njima, vidjeli biste da ste i vi sposobni uraditi nešto takvo, samo što vi to ne činite. Pogledajte kako svako od vas pamti imena ljudi ili mjesta, novina, časopisa, viceva, restorana, pića… i koliko priča samo znate koje ljudi pričaju, i onih iz prošlosti, a koliko zaokuplja naš um ono što svakog dana pročitamo, vidimo ili čujemo… Da umjesto ovih neistina dođe isključivo nauka, bili bismo poput prethodno spomenutih.
Poznajem konobara koji je dvadeset godina radio u Kahvedžinici “Faruk” u Šamu. Zvao se Hilmi. Usluživao je goste u toj kahvedžinici kojih je nekad bilo i na stotine, pa bi ih pitao šta žele: kahvu, čaj, sok ili limunadu, slatku ili gorku kahvu, čaj crveni ili zeleni, vrstu soka… Zatim bi stao na sred kahvedžinice i ponavljao bi naglas u jednom dahu ove narudžbe, pa bi donio svakome tačno ono što je tražio!
Zato, gospodo! Zaista su zdravlje, vrijeme i razum bogatstvo i sve su to razlozi za sreću onome ko želi biti sretan. Vrhunac svega je vjera-iman, a iman zasiti gladnog, napoji žednog, obogati siromaha, razveseli tužnoga, ojača slaboga, omekša škrtoga, učini čovjeka čovjekom i donese spas onome ko je razočaran.
Potrebno je i da pogledaš onoga ko je ispod tebe, jer koliko god tvoj nivo bio slab i koliko god tvoje stanje bilo loše, video bi da si bolji od većine ljudi koji nisu manje razumni, učeni i ugledni.
Ti imaš bolji život od Abdulmelika ibn Mervana i Haruna er-Rešida, a oni su bili vladari zemaljske kugle. Abdulmelika je bolio zub, pa nije noću mogao spavati i nije mogao naći ljekara koji bi ga zaliječio i pozlatio. Tebe kad zaboli zub, odeš kod ljekara. Rešid bi bdio nad svijećama, a putovao je na svojoj jahalici s teretom, a ti koristiš električnu energiju i voziš auto. Oni su putovali po mjesec dana iz Damaska u Meku, a ti odeš za nekoliko sati.
Zato, o čitaoci! Vi ste sretni, ali niste svjesni toga. Sretni ste ako znate vrijednost blagodati koje uživate, sretni ste ako spoznate vaše duše i okoristite se njihovim raspoloživim snagama. Sretni ste ako tražite sreću u sebi, a ne oko sebe. Sretni ste ako su vaše misli vazda sa Allahom i ako Mu zahvaljujete na svakoj blagodati, a strpljivi ste na svakom iskušenju. Na dobiti ste u oba slučaja, a na oba svijeta spašeni.

Prevela: Nina Halilbašić

sreća