Ostah te željna, babuka moj

Gledam ovu našu ‘zajedničku’ sliku i suze mi niz lice idu. Zašto kažem ‘zajedničku’? Kažem iz razloga što sam zalijepila tvoju sliku sa svojom i maminom, mi nemamo onu pravu zajedničku sliku. Nije bio vakat tada, nego kad si preselio u svoj novi dom prekriven zelenim busenjem, kad si mi sa svojim jaranima osigurao miran život, došao je vakat slikanja. Imam dosta slika iz djetinjstva, ali fali mi baš ta jedna, s tobom.

U sjećanju se vrti nekoliko slika i tvoj glas. Voljela bih te slike i glas povući u stvarnost da su tu non-stop, da nikad ne izblijede, da ih ne zaboravim.

Znaš, oduvijek sam voljela trčkarati kod majke preko brda jer tu ste me ti i mama vodili za ruke i podizali u vis. Sjećam se kako su nam lica bila nasmijana i sretna. Odavno već ne idem brdom, možda je staza i zarasla. Ne mogu podnijeti tu težinu u grudima kada prođem stazom sama, ili samo s mamom, a nekada smo skupa nas troje njome išli. Nisu osjećaji isti. Sad je bol. Sjećam se našeg razgovora dok sam te pratila prema starom drvetu ahleta. Pitala sam te kud ideš. Zapjevušio si neku pjesmicu, sjećam se da je tekst išao ovako „Kuda ideš, babo, sa puškom u ruci, evo idem, sine, gori Bosna, napali je vuci.” A potom me stavio na svoja ramena i nastavio pjevušiti “Čuvaću te, žujko moja, od minobacača.”

Taj dan sam ispratila svog vojnika. Ispratila sam te nasmijanog, a dočekala pospanog, s crnom tačkom na čelu. Progurala sam se kroz narod do tebe. Strah me bilo da se ne prehladiš, nekako mi ono zeleno platno sa zlatnim slovima što si bio pokriven njime izgledalo plaho tanko. Povukla sam mamu za dimije i pitala: „Što babo spava vani?” Ona me uzela u naručje i zajecala.

Ništa shvatala nisam. Kako i da shvati dijete sa 2,5 godine zašto mu babo spava vani ili zašto mama plače ako babo spava. Možda joj žao što spava vani, ili što nije dobro pokriven, ili što se isprljao, a nije htjela da ga probudi umivajući mu tu crnu tačku sa čela. Kako da shvati zašto je toliki narod došao da gleda babu tako usnulog, još na to sve plačući. Ne shvata dijete ni zašto ga boli tu u malim dječijim grudima dok maše s prozora gledajući kako babu narod na rukama nosi onako usnulog.

Nisam shvatala ništa ni kad je mama rekla da više nećeš doći kući, ali da ćemo te mi posjećivati u tvojoj novoj kući. Nisam ni shvatila zašto se sakrivaš ispod zemlje i zelenog busenja kad mi dođemo kod tebe. Nisam shvatala. Nisam shvatala ni prvi dan škole zašto moje drugare i drugarice u školu dovode mame i babe a mene samo mama, govorila sam joj da ti kaže da izađeš ispod zemlje, da dođeš i ti u školu. Nisam shvatala ni to zašto sva djeca trče u zagrljaj očevima i mamama, a ja samo mami, niti zašto mojim drugaricama iz sela babe cijepaju drva, a meni mama, zašto njima babe daju pare za sendič, a meni mama, zašto djeca iz komšiluka žive, jedu i s mamom i babom, a ja samo s mamom. Mnogo je tih ZAŠTO?!

Sada shvatam sve. Shvatam i zašto si, babo, spavao, i zašto sam me je boljelo u grudima dok su te odvodili usnulog od kuće, i zašto me je mama vodila u školu, i zašto su mi se djeca smijala kad me dječak udario pa je mama umjesto tebe došla na razgovor kod učiteljice, i zašto je cijepala drva, i zašto mi je davala pare, i zašto smo živjele same, i zašto me zove milion puta na dan samo da se uvjeri da sam dobro ako smo razdvojene, i zašto plače na praznike, na neke događaje kad bi i ti, babo, trebao biti tu, i zašto noćas nije spavala, i zašto plače kad napravim neki pokret koji podsjeća na tebe, i zašto plače na tuđim svadbama kad gleda kako otac grli kćerku jer zna da mene ti, babo, nikada više na ovom hladnom dunjaluku nećeš zagrliti. Sad sve shvatam.

Sad shvatam da mi je sve vrijeme mama pokušavala upotpuniti prazninu koju si, babo, ostavio za sobom. Njen trud je ogroman, ali uvijek će boljeti to prazno mjesto pored nje. Danas je punih 18 godina, babo, kako te vidjela nisam, osjetila tvoj miris, snažan zagrljaj. Imam tih par slika, i tvoj glas u sjećanju, to mi život znači. Nanizao se đerdan od osamnaest teških, preteških godina, babo. Osamnaest.

Babuka, moj prijatelj je imao samo mjesec dana kada je ostao bez svog babe. Njemu je mnogo teže, on ga nije ni upoznao, nema uspomenu na vrijeme provedeno s njim, nije mu pričao, pjevušio, igrao se s njime, mislim jeste, ali on je bio beba, ne sjeća se. I on ima očeve slike da spaja kao i ja, da pravi sretnu porodicu. On ne živi sam s mamom, Uzvišeni Gospodar mu je podario i brata i tri sestre. Jednu sestru, cvijet iz Svoje bašče Uzvišeni je ubrao da Mu krasi, aBd, Džennetske dvore. Mnogo sam ih zavoljela, postali su dio mene, kao da smo porodica. Nadam se da vas je Uzvišeni Gospodar, tebe, njihovog babu Osmana i seku Lejlu, počastio zajedničkim druženjem u Džennetu, kao nas na dunjaluku.

Teško mi sve ovo pada, babo, boli me, ali još više me boli kad gledam i čujem da mnoga djeca iz naše mile Bosne još nisu dočekala svoje očeve, niti znaju gdje je njihov novi dom prekriven zelenim busenjem, ne mogu ih ni posjetiti. Neka djeca čak ni sama nisu preživjela grozni rat. Mnogo me boli, babuka moj. Mnogo nas je što dijelimo istu ili sličnu sudbinu. Mnogo. I samo mi razumijemo jedni druge i znamo kako dočekujemo nove zore. Ostah te željna, babuka moj, ostah, ali snagu mi ulijeva nada da ćemo se ponovo sastati u Džennetu, skupa sa tvojim drugovima, šehidima, sa svim nevinim insanima čiji su se životi ugasili zbog nečije zlobe. Dobro je pisac rekao da je u ljudima sve kameno, a u kamenu ništa ljudsko.

Autor: Amra Smlatić