Pet stvari zbog kojih žale ljudi na samrti

Bronnie Ware, medicinska sestra iz Australije, svoj radni vijek provela je brinući se o pacijentima za koje nije bilo nade u ozdravljenje. To su, uglavnom, bili pacijenti kojima je od života ostalo 3-4 sedmice, jer nije bilo ljekara koji je mogao izliječiti njihove bolesti niti produžiti životni vijek.

To su posljednji trenuci života u kojima svaki čovjek ima jasnu viziju i predodžbu o životu koji je prošao. Tada čovjek postaje potpuno iskren prema sebi i prema drugima i od njega se mogu čuti duboke mudrosti.

Pošto je Bronnie bila medicinska sestra, ona je s tim ljudima proživljavala njihove posljednje trenutke dunjalučkog života, bodrila ih i pokušavala im olakšati koliko je mogla.

Između ostaloga, pitala ih je o stvarima zbog kojih se najviše kaju i zbog kojih najviše žale. Sakupila je stotine odgovora od stotina različitih pacijenata koje je ispratila na onaj svijet. Primijetila je da se u mnoštvu tih odgovora ponavlja pet stvari za kojima najviše žale ljudi koji odlaze sa ovoga svijeta. Zanimljivo je da se niko od tih umirućih pacijenata nije kajao i nije žalio za imetkom, za položajem koji nije ostvario, čak se nisu žalili ni na zulum i nepravdu koju im je neko nanio. Bronnie je svoja iskustva sa umirućim pacijentima i njihove odgovore sabrala u knjizi: The Top Five Regrets of the Dying – Pet glavnih stvari za kojima žale ljudi na samrti.

Evo tih odgovora:

Žalim što nisam imao hrabrosti da živim život kakav sam ja želio za sebe, a ne život kakav su drugi željeli za mene

Najviše se ljudi kaju – kada shvate da je njihov život na dunjaluku završen – zbog toga što su se trudili da udovolje drugima i da žive po tuđim uzusima, strahujući šta će im ljudi reći ako se budu razlikovali od većine, makar ta većina bila u zabludi, kao i zbog mnoštva snova koje su imali, a nisu pokušali da ih pretvore u stvarnost.

U trenutku kada napuštaš ovaj svijet i kada razmisliš o mnoštvu svojih snova koje nisi ostvario, shvatit ćeš da si, zapravo, ti glavni uzrok što oni nisu ostvareni, zbog onoga što nisi uradio, ili zbog onoga što si uradio, a nisi trebao.

Stoga, ne živi život radi ljudi, već radi sebe i ustraj u slijeđenju Allahove upute ma šta ti drugi ljudi govorili. Neka ti u tome, kao i u cijelom životu, uzor bude Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji nije želio da živi život kakav mu je nametala neznabožačka mekanska sredina na čelu sa plemenom Kurejš, niti je prihvatio njihovu ponudu da bude vladar i da mu dadnu ogromno bogatstvo, a da ostavi poziv u islam, poziv u istinu i dobro.

Zatim, moraš se potruditi da, ako ne sve, barem neke svoje snove ostvariš, jer, onoga trenutka kada osjetiš da ti je zdravlje narušeno, znaj da hodaš putem čiji kraj završava u kaburu.

Zato ne odgađaj, već požuri da ostvariš svoje snove i da učiniš što više dobrih djela, jer zdravlje, snaga i mladost su blago koje nije dugog vijeka.

Žalim što sam se toliko iscrpljivao u sticanju dunjaluka

Na ovo su se više žalili muškarci nego žene koje su bile na samrti, jer ih je iscrpljujući posao i služba kojoj su bili posvećeni, spriječilo od druženja sa svojom porodicom, od gledanja njihove djece kako odrastaju, kao i od brige oko starih roditelja koji su umrli, a oni im nisu posvetili dovoljno brige i pažnje. Čak žene koje uopće nisu rađale, žalile su se zbog toga što su se toliko iscrpljivale na poslovima, pa nisu imale vremena za svoju porodicu, roditelje i rodbinu.

Imetak i bogatstvo ne donose sreću, a da i donose, kakva je korist od imetka na samrti? Traženje uzroka sreće uz svoju porodicu, uz djecu i njihov odgoj, uz iskrene prijatelje i činjenje dobročinstva svima njima, donijet će ti duševni smiraj u trenutku tvog odlaska sa ovoga svijeta i poštedit će te bolnog kajanja koje u tom trenutku ionako ništa ne vrijedi.

Žalim što nisam imao hraborsti izraziti svoja osjećanja

Mnogi ljudi potiskuju svoje osjećaje misleći da je u njihovom potiskivanju i skrivanju sigurnost i spas od problema. Iz tog razloga, vrhunac stremljenja kod većine ljudi je mirenje sa uobičajenim načinom života koji je u znaku slijepog slijeđenja običaja, a koji u konačnici porađa kajanje zbog uskraćivanja samom sebi da se maksimalno iskoriste vlastite mogućnosti i sposobnosti. To duhovno i psihičko samokažnjavanje i represija nad samim sobom, rezultira bolešću koja povećava tragediju onih koji pokušavaju prikriti i potisnuti svoja osjećanja, bojeći se da ne izazovu srdžbu i ljutnju ljudi oko sebe.

Da, mi ne možemo kontrolirati odgovore drugih naspram naših postupaka i naših osjećanja, ali ako imaš iskrena osjećanja, ti dostižeš stepen na kojem osjećaš unutrašnji sklad i zadovoljstvo, uprkos bilo kakvim reakcijama od strane drugih ljudi. Važno je da ti živiš svoj unutrašnji mir kroz izražavanje svojih istinskih osjećanja, bez kajanja i grižnje savjesti što si iskren u svojim osjećanjima.

Žalim što nisam bolje čuvao veze sa svojim prijateljima

Ništa ne može zamijeniti iskrenog prijatelja koji te poštuje, voli i pomaže zbog tebe samog, a ne zbog nekog interesa. Ta činjenica postaje kristalno jasna onda kada ti dođe smrtni čas. Onda kada se budeš kajao i žalio što nisi bolje čuvao prijateljsku vezu i što nisi više vremena provodio sa svojim iskrenim prijateljima. Kada tijelo oslabi, kada zdravlje nestane, onda su iskrena osjećanja i emocije najvažniji i najdragocjeniji. Ništa ne može zamijeniti ljubav pravog i vjernog prijatelja, onome ko leži na smrtnoj postelji.

Žalim što svojoj duši nisam dopustio da bude sretnija

Mnogi ljudi nisu shvatili da je sreća vlastiti izbor i odluka dok im ne dođe smrtni čas. Zaboravili su to u jeku svakodnevne borbe sa izazovima života, pa ih je strah od promjene natjerao da krivotvore unutarnji osjećaj i da ubijede sebe da je njihovo trenutno stanje dovoljan razlog da budu sretni. Zbog toga žive sa lažnim osjećanjem sreće, osjećajem koji završava kajanjem i grižnjom savjesti.

Onda kada strahuješ od mišljenja drugih ljudi o tebi, kada živiš u skladu sa onim što je uobičajeno, što je većina ljudi prihvatila makar to ne bilo dobro, makar to bila zabluda i grijeh, znaj da time sebi uskraćuješ sreću. Jer, kada budeš na samrti, posljednja stvar o kojoj ćeš se brinuti jeste mišljenje drugih ljudi o tebi.

S druge strane, koliko samo vrijedi osmijeh zadovoljstva sa samim sobom u trenutku iščekivanja meleka smrti, dok se budeš prisjećao kako si živio sretno, kako si ostvario mnoge svoje snove, kako si, zbog svog ahlaka i svoga dobročinstva prema ljudima, bio omiljen među ljudima, među rodbinom, prijateljima i komšijama. Stoga, budi iskren sa samim sobom, sa svojim osjećanjima i svojim snovima te živi iskren život koji će biti u znaku iskrene pokornosti Allahu, dž.š., a samim tim i u znaku potpune sreće i zadovljstva. I neka ti uvijek na umu budu ajeti kojima nas Allah podjseća na smrt i upozorava da na samrti ništa neće koristiti kajanje zbog propuštenih prilika: ”Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’ – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.” (El-Mu’minun, 99.-100.)

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba