Pismo majci
Majko moja mila…
Često se pitam kako si mi. Da li niz tvoje izborano lice i dalje teku suze kojim si me ispraćala onaj dan kad sam se udala… Kad si me ispraćala na moj najsretniji dan. Pitam se majko, da li je barem nekad na tvom licu prisutan onaj osmijeh koji se dao primijetiti dok sam bila tu. Sjećam se majko onog prvog kruha koji mi je zagorio. Tvoje riječi su bile: „Bit će bolje, kćeri moja.“ Ili one pite od kupovnih jufki jer nisam znala razvijati. Uvijek sam govorila, majko, naučit ću sve to kad se udam. A u braku majko, ne stigne se uvijek učiti. Učenje zahtijeva dosta vremena, a ono naučeno ide lakše. Šta bih sve dala da sam kod tebe naučila razvijati. Kako si ti to lijepo radila, a ja nisam imala volje ni da gledam. Na oko mi je izgledalo lahko razviti onu jufku, ali nije… Sad shvatam kad sam se udala. Moj muž posebno voli krompirušu u zvrkovima, a ja još nisam naučila razvijati. Sjećaš li se, majko moja, one gorke kahve koju skuham, pa je ti i babo rado popijete. Ovdje muž ne voli jaku kahvu.
Reci mi majko, kako se ona košulja pere. Da, ona svijetla s prugama. Neobična mi je ova mašina za veš. Ustvari, ista je kao i tvoja, ali ja kod tebe nisam prala veš… Kako si ga ti znala lijepo oprati i složiti.
Voljela bih da sam usvojila tvoje navike.
Eh, majko moja, kad se sjetim onog tvog pokrivanja uveče i brige da ne ozebem. Uporno sam ponavljala da mi ne treba deka, da mi je dovoljno toplo. Dok ti ovo pišem majko, moje malo čedo je zaspalo pa sam ga pokrila. Ima već dvije deke na sebi, ali uvijek se bojim da mu je hladno. Ili kad me uveče slučajno probudiš iz slatkog sna, a ja ljutito odgovorim… Majko moja, otkad dobih sina, prestala sam brojati neprospavane noći…
Majko moja, šta bih sve dala da me još jednom pokriješ, čak i ako mi ne treba deka, jer tvoje topline nikad mi nije dosta…
S ljubavlju,
Tvoja kćerka
Autor: Mubera Sedić
