Pokajala se zbog…

Više ni ne znam koliki je broj sestara koje su stavile hidžab poseljednjih mjeseci u toku naših druženja, ali neke priče trebaju i moraju ostati zapisane iako je svaka za sebe veličanstvena i posebna.

Takav je slučaj sestre Tenze iz daleke Krajine koja je stavila hidžab u toku našeg druženja u Velikoj Kladuši, u džamiji Drmaljevo.

Taj događaj će mi ostati dugo u sjećanju, jer je ona sestra koja je nevjerovatnom bezinom, bez imalo odugovlačenja stavila hidžab …

U toku predavanja, primjetila sam da su njene oči stalno suzile, a svaka suza je davala novi sjaj njenom prelijepom licu. Pažljivo je slušala i kao da je upijala svaku riječ.

Nakon što se predavanje završilo, prišla mi je sa još jednom našom starijom sestrom Eminom i zbunjeno, nepovezano počela zapitkivat o hidžabu….

Na moje veliko iznenađenje, na moju tvrdnju, da, ako stavi hidžab, neće se pokajati. Ona je potvrdno klimnula glavom nakon čega sam joj rekla: “Stavi sada hidžab,“ a ona je potvrdila da hoće. Suze su se slijevale niz naša lica… Ostala sam zapanjena jer me ova sestra oduševila. Nimalo nije oklijevela. Nimalo se nije kolebala onim šejtanskim izgovorima koje često čujemo kod sestara: “nemam još zadovoljavajuću odjeću, nisam u situaciji da kupim džilbabe i mahrame…“ Tih izgovora sam se naslušala posebno posljednjih godina, a ova naša sestra iako je u teškoj situaciji i nije imala odjeće, bez ikakvog odugovlačenja potvrdila je da joj je Allahovo zadovoljstvo najpreče….

Naravno, na pokornost Allahu, Milostivi joj je uzvratio iskrenom ljubavi njenih sestara po najčvršćoj vezi koje su se pobrinule da naša sestra ima i ovudunjalučku odjeću u skladu sa Šerijatom, a kakve li je tek haljine od svile i kadife, od srebra i zlata čekaju u dzennetu inša’Allah. Ona ih nije prodala za ovodunjalučke prolazne krpice kojima se izražava nepokornost Milostivom Samilosnom.

Obzirom da se njeno stavljanje krune pokornosti i časti, desilo na samom kraju našeg druženja i ja sam trebala krenuti nazad za Sarajevo, sestre su se dogovorile i pripremile joj prelijepu proslavu narednog mjeseca i sigurna sam da će joj taj dan ostati duboko urezan u sjećanje kao i svima nama.

Dok smo se častile i veselile,upitala sam je kroz šalu: “Jesi li se pokajala zbog hidžaba?“ Na šta se ona uozbiljila i odgovorila: “Jesam!“ Učinilo mi se kao da se džamija okreće oko mene dok nije kroz smijeh rekla: “Jasam, pokajala sam se što to nisam davno uradila. Kajem se za svakim izgubljenim danom.“

Ponosna sam na moju sestru Tenzu, ponosna sam na džemat sestara iz Velike Kladuše, Cazina, Bužima… koje čine našu oazu ljubavi u ime Allaha u džamiji Drmaljevo.

Prelijep je osjećaj vidjeti jedan džemat sestara koje su svaki dan sve čvrće, koje su svakim danom jače, koje pokazuju djelima ono što je na njihovim jezicima i koji su najbolji dokaz da se trud na Allahovom putu uvijek isplati.

Nađa Dizdarević