Pokajanje jedne mlade djevojke

Osvanuo je Kurban-bajram, dan radosti za svakog muslimana i muslimanku. Razmjenjuju se poruke i pozivi čestitanja. Svaki poziv odaje posebno raspoloženje i atmosferu u mu’minskim porodicama. Zato mi još teže pade poziv jednog starijeg brata koji gorko zaplaka zbog neposlušnosti svoje najmlađe kćerke koja se, baš za ovaj mubarek dan, obukla veoma neprikladno i ponaša se potpuno drugačije od odgoja koji je u porodici imala i načina života kojim je ta pobožna porodica cijeli život živjela.

Njena majka i dvije sestre već godinama nose hidžabe, ali ona ih s velikim prezirom gleda i baš nimalo ne poštuje. Svakim danom bivala je sve gora i metodi kojim su je zabrinuti roditelji pokušavali vratiti na Pravi put nisu davali efekta.

Zamoliše me, taj brat i njegova žena, da im dođem u kuću, da održim predavanje, a oni će da pozovu svoje komšinice i prijateljice pa da tom prilikom njihovoj zalutaloj kćerci nešto kažem o hidžabu. Dogovorili smo da to bude poslije Bajrama. Otišla sam, u dogovoreno vrijeme, na adresu koju su mi brat i sestra dali. Domaćini i puna kuća sestara koje su pozvali u goste dočekali su me s velikim poštovanjem i zahvalnošću što sam se odazvala na poziv.

Svi su ustali da se poselame osim neposlušne kćerke koja me je gledala s velikom mržnjom i prezirom. Bila je veoma gruba prema meni pa su se njena majka i sestre osjećale neugodno. Majka je plakala i izvinjavala se zbog uvreda koje su se samo nizale iz usta njene kćerke koja je sjela ispred mene, zapalila cigaretu i sve vrijeme ispuhivala dim prema meni. Umirila sam ih i uvjerila da to meni ne smeta i da nema razloga da se osjećaju neugodno.

Ignorisala sam je i šalila se s ostalim sestrama, smijale smo se, razmjenjivale recepte za kolače… Pričale smo o svemu i svačemu. Kada je zaučio ezan za podne namaz, sve smo klanjale osim nje. Ona je stala pored prozora i pjevala dok smo mi obavljale namaz.

Njena majka i sestre skrivale su suze koje su se same slijevale niz blijede obraze. Poslije namaza uputile smo dovu za našu sestru i vratile se za stolove prepune raznovrsnih kolača, voća, sokova i drugih poslastica koje su brižljivi domaćini pripremili za svoje goste…

Namrgođena djevojka sjela je ponovo ispred mene i počela nervozno da prebacuje nogu preko noge, gurajući me ispod stola. U jednom trenutku je bukvalno vrisnula: ”Zašto već jednom ne počneš da mi držiš predavanje!? Znam ja zašto je tebe moj babo pozvao ovdje! Mislite meni mozak ispirati! Samo da znaš, džaba si došla, ja ti, Bogami, nikada maramu neću staviti i svoje ponašanje neću mijenjati!”
Nasmijala sam se od sveg srca što je nju još više iznerviralo. Počela je da se dere iz sveg glasa: ”Bogami je neću staviti i pobjeći ću od kuće ako mi više budu tražili da se mijenjam!” Majka je rukama prekrila lice. Rekla sam joj: “Draga moja, zar ti misliš da sam ja ovdje došla tebi da pričam o islamu, a ti imaš islam pred svojim očima!? Imaš Kur’an i sunnet u svojoj kući. Zar misliš da bih ja minutu jednu izgubila pričajući tebi ono što znaš i da tebe čuvam od džehennemske vatre, a ti to ne zaslužuješ!? Zar misliš da ću tebe da upozoravam na meleka smrti, kada si ti ionako šejtanova drugarica pa zašto da te podsjećam da će ti duša biti iščupana i na kostrijetne tkanine postavljena, da će smrdjeti i da joj dunjalučko nebo neće dati izaći, da te čeka i kaburski azab, a nakon toga vječna džehenemska vatra?! Zar misliš da si ti vrijedna toga da te neko od nas čuva od te vatre kada si je sama izabrala?! Ne pada mi na pamet da na tebe izgubim jednu sekundu, nisi vrijedna toga! Preče mi je da sa svojim setrama gradim nama stazu do Džennetu-l-Firdevsa kome naša srca teže. Mi ćemo danas pričati o džennetskim ljepotama, a što se tebe tiče, možeš slobodno da napustiš naše društvo, lično ću te kod babe opravdati.”

Šutila je. Nije otišla. Zamišljeno je slušala temu sve do kraja a zatim odnijela pepelnicu od stola i ponovo se vratila puno mirnija. Na polasku, poselamila sam se sa svima ne obraćajući pažnju na nju, ali ona je sama prišla i zagrlila me. Njena majka je tražila halala za neugodnosti i zamolila da ponovo dođem i, na iznenađenje svih nas, i ona se pridružila tom pozivu.

Poslije dva dana stiže mi poruka: ”Essalamu alejkum draga sestro! Ovo je veliki dan za našu porodicu pa da s tobom sreću podijelimo. Naša …… je stavila hidžab, Allahu ekber! Elhamdulillah.”

Nisam mogla da vjerujem pa sam nazvala da vidim jesam li dobro shvatila. Iako nisam mislila da će se to desiti još dugo, Allah je njeno srce uputio onako kako samo On upućuje. Allahovom voljom vratila se na Pravi put, iako je samo 48 sati prije toga živjela sasvim drugačijim životom.

Ona danas svojim ukućanima citira hadise i kritikuje ih ukoliko na vrijeme ne ispunjavaju islamske dužnisti. Ona danas svoje prijateljice ne pušta na miru dok ih ne vidi makar u prikladnijoj odjeći.

Allahu ekber!

Nađa Dizdarević