„Poslan sam da usavršim lijepu ćud“

Vjera, izgled, novac, porijeklo i ugled zasigurno privlače, ali nikako nisu razlozi opstanka međuljudskih odnosa. Koliko puta smo u životu sreli osobu vjernika, onu na koju vjera nije ostavila apsolutno nikakav trag: ljuti se za čas, vrijeđa, oholi se, ne priznaje argumente, laže, vara, zakida… Zatim smo pomislili: „To što klanjaš, sebi klanjaš. Ja od toga nemam ništa.“ Nažalost, iako bi vjera trebala da odgaja ljude, mnogi najmanje pažnje posvećuju ahlaku (lijepom ponašanju), naročito kada su u pitanju njihovi bližnji.

Otuda i hadis: „Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojoj porodici.“ Jer, tu je svaki insan najslobodniji i ima priliku da učini najviše zuluma ili dobra, pa ako izabere ovo drugo, onda je uistinu najbolji. Dosta je onih koji nabace osmijeh nakon što zaključaju ulazna vrata i sa tim osmijehom izađu među narod. Narod o njima samo najljepše priča, a u kući su poput kaburskog azaba. Molim Allaha da nas sačuva da budemo od takvih.

Lijepo izgled, imetak i ugled su prolazni i nesigurni. Ako i privuku, sigurno nas neće zadržati ukoliko uvidimo da ta ista osoba nema moralnih principa, da je njen ahlaku loš i da ne pokazuje nikakve kvalitete ličnosti. Bilo da se radi o izboru prijatelja, saradnika ili bračnog druga, najveći akcenat treba biti na vjeri i ahlaku. Tek nakon životnog iskustva shvatimo da smo upravo ostali zajedno samo sa moralnim insanima koje je vjera istinski odgojila, a da nismo ostali sa onima čiji nas je izgled zadivio, imetak oduševio, ili pak ugled, a da pri tome nisu bili moralne ličnosti.
_________________

Kada se vratimo na naš najljepši uzor, Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi wa sellem, nalazimo da je njegova vjera bila uzrokom savršenstva njegovog morala. Uzvišeni Allah u suri Al-Qalam, u 4. ajetu, kaže: „Jer ti si (Muhammede) zaista, najljepše ćudi (morala).“

Aiša, radijallahu anha, o Poslaniku, sallallahu alejhi wa sellem, kaže: „Njegov ahlaku je bio živi Kur’an.“

A sam Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi wa sellem, je rekao: „Poslan sam da usavršim lijepu ćud (moral kod ljudi).“

Zamislimo onoga ko je istinski shvatio suštinu vjere. Onoga ko je uzeo Kur’an i sunnet kao uputstvo od svoga Gospodara, kako da bude što bolji čovjek. Kako da niko živ, od ljudi, životinja ili biljaka, ne bude bihuzur od njega. Onoga ko se trudi da zemljom hodi sa selamom (mirom). Onoga ko ne mijenja svoje lice kada je u kući sa svojim najbližim i najranjivijim, od onog lica kada je kod svog direktora, radnog kolege ili prijatelja. Koliko takvih osoba poznajemo?

Isto tako, kada hodimo zemljom sa obilježjima vjere, imajmo na umu da smo mi ambasadori vjere. Da naš ahlak mnogo govori o nama, naša kultura, naš način na koji se odnosimo prema svemu u našoj okolini. Papir koji bacimo na cestu mnogo govori o našoj kulturi, način na koji se obraćamo starijim, naš odnos prema mlađim… I u svakom našem postupku se vidi koliko nas vjera odgaja, i koliko uistinu živimo vjeru. Jer, vjera nije samo forma koju primjenjujemo bez suštine i ikakvog utjecaja na nas. Oni koji na takav način prilaze vjeri, slični su beduinima o kojima Kur’an govori, ističući manjkavost njihove vjere:

„Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla.“ (sura Al-Hudžurat, 14)
____________

Sura Al-Hudžurat je uistinu jedinstvena, sa velikim akcentom upravo na istinsko vjerovanje, poštovanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi wa sellem, pomirenje zavađenih muslimana, zabranu ismijavanja, vrijeđanja, ogovaranja i uhođenja drugih. Ova sura nas uči da je vjera odgoj čovjeka a ne samo forma. I svaki put kada poželimo da slijedimo Poslanika, sallallahu alejhi wa sellem, u formi, sjetimo se da je lijep ahlaku također jedan od najvažnijih sunneta. Samo, ovaj sunnet je mnogo teži od drugih, jer zahtijeva suočavanje sa samim sobom i sa svojim nefsom. Zahtijeva izučavanje vjere uz primjenu i razmišljanje. Zahtijeva rad na sebi:

U momentu kada te roditelji, žena/muž, dijete/djeca ili neko blizak tebi naljute, da li ćeš iskaliti svoj bijes, ili ćeš suzdržati svoj nefs.
Kada naprave neki propust, hoćeš li im halaliti, ili ćeš im spominjati grešku i tražiti osvetu.
Da li gaziš po osjećanjima ljudi, ili se bojiš dana kada ćeš pred Uzvišenog stati.
Kada zaustiš da kažeš da je neko ovakav ili onakav, da li ćeš se sjetiti da samo Allah sudi ljudima i da trebaš sakriti manu brata ili sestre u vjeri.
Hoćeš li šutnuti komšijinu mačku, ili ćeš je pomilovati i nahraniti.
Hoćeš li baciti papir u rijeku samo zato jer ga trebaš nositi deset metara do kontejnera, ili ćeš se sjetiti da i voda koja teče ima svoj hak.
Hoćeš li stati pješaku na cesti, ili ćeš pomisliti kako imaš bijesno auto koje treba da prođe, ne obraćajući pažnju na bilo koga…
Prihvatimo vjeru cjelovito. Trudimo se da odgojimo sebe onako kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, živio. U jednom snu, kada me Milostivi počasti da ga vidim, usnih jako mali broj njemu bliskih ljudi. Onih koji su bili skroz blizu njega, sjedili pored njega u najužem krugu i koji su ga u stopu pratili. Nešto više ih je udaljeno, na određenoj distanci.

Molim Allaha da nas učini od onih koji ga istinski slijede. Riječima i djelima. Od onih koje vjera odgaja potpuno. Amin.
Izvor:n-um.com