Poslanik,a.s. kao učitelj

Poslanik, s.a.w.s., je, što se tiče saosjećajnosti, milostivosti, stremljenja ka olakšavanju, a ne otežavanju, blagosti i pažljivosti u podučavanju , podsticanja na njega, žrtvovanja radi nauke i dobra u svim situacijama i prilikama – zauzimao najviši stepen i najbolju prefinjenost.

Et-Tirmizi bilježi u Eš-Šemailu od A iše, r.a., da je rekla:

“Nije Poslanik, s.a.w.s., neprekidno i brzo govorio (brbljao) kao što vi to radite, već je govorio razgovijetno, jasno, riječ po riječ, a onaj ko je sjedio sa njim zapamtio bi njegov govor.“

Također on prenosi od Enesa, r.a., da je rekao: “Poslanik, s.a.w.s., bi tri puta ponovio riječ da bi bila razumljiva ( ljudima).”

Nije bio grub niti je bilo koga ponižavao, cijenio je blagodat ma koliko malehna bila; nijednu blagodat nije prezirao osim što onog ko je izbirljiv nije ni korio ni hvalio ovaj svijet i sve što je na njemu nije ga srd ilo’ sve dok se nečije pravo ne b i uskratilo, a kada se to dogod i, srdžba mu se ne bi stišala sve dok se čovjeku ne bi vratilo njegovo pravo2; zbog sebe se n ije srd io niti je svoje pravo tražio. Kada bi nešto pokazivao, pokazivao bi cijelom rukom; kada bi se čudio, vrtio bi rukom; kada bi govorio, naslonio bi se na ruku ili bi lijevim palcem udarao po desnom dlanu; kada se naljuti, okrene glavu kada se obraduje, obori pogled njegov smijeh uglavnom bijaše samo osmijeh, tada bi me se vidjeli zubi bijeli poput grada.”

Pretvarao bi se da ne vidi ono što ne želi vidjeti.Uvijek se klonio triju stvari: prepirke, pretjerivanja i onoga što ga se ne tiče . Tri stvari ga nisu interesirale o d rugima: nikoga nije kud io, nikoga nije sramotio, govorio je samo o onome za šta se nadao sevabu .

Kada bi govorio, njegovi sagovornici bi ga nepomično slušali oborenih glava kao da su im na glave ptice sletjele; govorili bi tek onda kada zašuti; jedni drugim nisu upadali u riječ. Kada bi jedan govorio, ostali bi slušal i dok ne završi govor. Govorio bi onaj ko bi prvi uzeo riječ. Smijao bi se onome čemu se drugi smiju i divio b i se onome čemu se drugi dive.

U Poslanikove, s.a.w.s., vrijeme nije bilo nikog ko je bio blizak Poslaniku, s.a.w.s., u dobroti i potpunosti, potpunosti u fizičkom izgledu i moralnim normama, zatim u govoru i djelu . Takvim ga opisuje Uzvišeni Allah u svojoj Knjizi riječima:

“jer ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (El – Kalem,4)

Dobrota, iako ne mora biti od mu’džiza poslanstva, jer dobrotu posjeduju i drugi, jeste obilježje poslanstva. Upotpunjenjem dobrote, koje ni kako nije bilo, doseže se do mu’džize. Potpuna dobrota obavezna je za i skrenost, a iskrenost je obavezna za prihvatanje govora, zbog toga je dozvoljeno kazati da je dobrota jedan od poslaničkih dokaza.

Ako je ovo shvaćeno, potpunost koja se odnosi na čovjeka može biti na jed nom od četiri svojstva:

1 -potpunost stvorenja (u fizičkom smislu),

2-savršena etika,

3-krijepost u govoru i

4-dobročinstvo djelima.

Izvor: Ebu Gudde, Poslanik kao učitelj