Poučna priča o privikavanju djece na iskrenost

Kao izuzetno interesantna i neobična stvar u vezi sa navikavanjem djece od strane naših predaka na iskrenost i njeno prihvaćanje u smislu jasne obaveze, prenosi se sljedeća priča. Poznati vjerski
učenjak šejh Abdulkadir el-Kejlani pripovijeda: “Još od malehna sve što sam radio i govorio zasnivalo se na istini. Tako kada sam pošao iz Mekke u Bagdad da izučavam nauke, maj ka mi je dala četrdeset dinara da imam za troška, ali me je zaklela i na iskrenost. I kada smo došli do mjesta Hemdan presrela nas je grupa razbojnika i napala karavanu. Jedan od razbojnika mi je prišao i upitao me: ‘ Šta ti imaš kod sebe?’ Rekao sam mu: ‘Četrdeset dinara.’ Čovjek pomisli da se šalim i ostavi me na miru. Drugi kada me primijeti upita me isto, i ja i njemu, naravno, rekoh istinu. On me potom odvede do njihova vođe koji me isto upita, a ja isto odgovorih. On me zatim upita: ‘ Šta te tjera da govoriš istinu?’ Ja mu odgovorih: ‘ Maj ka me je zaklela na to, pa se bojim da je ne iznevjerim. ‘ Potom vodu razbojnika obuze strah,
pa poče vikati i sa sebe trgati odjeću, govoreći: ‘Ti se bojiš da iznevjeriš zavjet svoje majke, a ja se ne bojim da iznevj erim Allahov
zavjet. ‘ Zatim je naredio da se vrati sve što je oteto od karavane i uz to reče: ‘ Kajem se Allahu tvojim sebebom’ – a drugi mu dodadoše: ‘Bio si nam vođa u razbojništvu, a od danas si nam voda u
pokajanju’. Potom se svi skupa pokajaše zahvaljujući blagodati koju iskrenost donosi.”

Poznato je a i očigledno da, ukoliko se kod djeteta od malehna ne razvija svijest da ga Allah neprestano prati i da se Njega mora bojati, te se uz to ne navikava na poštenje i izvršavanje obaveza, takvo će dijete bez ikakve sumnje krenuti putem prijevare, krade i izdaje, kao i stjecanja imetka na nepošten način. Od njega će postati nepopravljivi kriminalac od koga će čak i društvo tražiti spasa i načina da bi od
njegovih loših postupaka zaštitilo narod. Upravo zbog toga je obaveza roditelja i odgajatelja da zasade u dušama djece čvrsto uvjerenje da su pod neprestanom Allahovom
pratnjom, da razvijaju u njima strah od Allaha, da ih upoznaju sa lošim posljedicama koje proističu iz odavanja krađi i da će nastati nepopravlj iva šteta ukoliko se odaju prijevari i izdajstvu. Dužni su da im ukažu i na to kakav je to sramotan kraj i kakvu je bolnu kaznu Allah spremio za zalutale kriminalce na Sudnjemu danu. Žalosno je da mnogi roditelji ne kontroliraju djecu u potpunosti u tome čime se sve služe, šta imaju od stvari kod sebe i koliko troše novca. Nije dovoljno to što će insistirati da im djeca priznaju ono što na ulici rade i ono što im njihovi drugovi daju, pa da im onda povjeruju
i prihvate njihove laži, bez nastojanja da provjere i tačno utvrde sve pojedinosti. Normalno je da će dijete u tom slučaju, bojeći se optužbi i sramote, opravdati krađu lažnim tvrdnjama, isto kao što je normalno da će i ustrajati u kriminalu, kada vidi da ga njegov odgajatelj pažljivije ne kontrolira, niti se ozbiljnije interesira za ono što radi.

Iz knjige: “Odgoj djece u islamu” Abdullah Nasih Ulvan, str. 132-133