POUČNA PRIČA: SAKUPLJAČ KARTONA

Tek što je rat završio i posljednja granata bila ispaljena, moglo se u zraku osjetiti neko olakšanje, ali daleko da je tako bilo. Narod je tražio način da zaboravi preživljeno i krene živjeti dalje.

Stari je Halil preturajući kontejnere, podrume i gomile smeća oko kuća tražio karton koji bi prodao i od toga živio. Sjećam se, psovao je sve i svakoga ko je profitirao od rata, ko je na tuđoj muci stjecao bogatstvo.

Ja kao curica od devet godina nisam puno znala o ratu, profiterima, a ni o kartonima. Znam, da kada bi vidjela sa prozora Halila kako nosi kolica puna kartona, istrčala bih napolje i dala mu neku kutiju. Obično je to bila jedna od onih kutija u kojima je mama držala neke stare stvari. Halil je, iako siromašan, a kako su ga neki zvali — cigan, uvijek imao spremnu bombonu za mene i to je bio jedini stranac od kojeg sam smjela pojesti bombonu.

“Romi nisu cigani, romi su narod kao i mi, ima ih svakakvih, ali samo zbog porijekla ili boje kože ne smijemo da sudimo drugima niti da ih omalovažavamo” — govorio je otac.

Mi smo Halila poštovali, zapravo cijeli ga je komšiluk poštovao. Vrijeme je prolazilo, mahala je dolazio sebi, priroda je počela da oživljava, životinje oko kuće kao da su shvatile kako rata više nema, pa su se i one počele pojavljivati, skika i vriska razigrane djece u podnevnim satima je ispunjavala našu mahalu. Uvečer bi stariji sjedili po klupama, prepričavali i ponovno preživljavali ratne strahote i razilazili se kućama zamišljeni, sretni što su preživjeli. Svi su se razilazili kućama, osim Halila. On nije imao kuće.

Dogovoriše se stariji da od jedne štale naprave Halilu sobu u kojoj će imati osnovne uslove za život i ubrzo se to i ostvarilo. Svako je pomogao koliko je imao, donosili su ljudi sve što bi im bilo viška, samo da štala što više liči na sobu. Čekao se Halil da naiđe i da ga obavijeste o toj radosnoj vijesti. Ja sam jedva čekala. Dala sam mu svoj najdraži jastuk da spava na njemu. Ja sam voljela starog Halila.
Vijest da je Halil pretučen od onih kojima je prodavao karton odjeknula je poput granate koja je početkom rata pala pred našu kuću. Saznali smo da je u bolnici i roditelji su me poveli u posjetu Halilu. Iako je bolnica bila pretrpana pacijentima i još uvijek u lošim uslovima, brzo smo našli Halila kako leži i suznih očiju gleda u plafon. Njegovo je lice bilo u posjekotinama, usne otečene, jedno oko poluzatvoreno i nedostajala su mu dva zuba. Otac je pričao s njim i kudio ga zbog onog što je uradio i govorio da je nagrada za njegovo poštenje došla, dobio je sobu od ljudi iz mahale u kojoj može živjeti. Halil je počeo plakati od stida. Nevolja ga je natjerala da počne varati ljude kojima je karton prodavao guravši kamenje u njega kako bi dobio na težini i više zaradio, a to se saznalo i desilo što se desilo.

Ja nisam smjela puno govoriti, a i šta bih? Ipak, rekla sam jednu rečenicu od koje je Halil još više briznuo u plač i shvatio svoju grešku. “Čika Halile, vi niste cigan, vi ste pošten čovjek.” Osjetila sam zadovoljstvo u roditeljevim očima i hvala koje Halil nije od suza mogao izgovoriti.

Nakon tri dana je izašao iz bolnice i došao u svoju sobicu. Komšiluk je dočekao Halila, a njegovoj sreći nije bilo kraja. U našoj džamiji tražio se čuvar i Halilu je ponuđeno da radi na što je ovaj pristao i mogao je da prestane sa skupljanjem kartona.

Sada, umjesto što bih trčala Halilu da odnesem kartonsku kutiju, Halil bi trčao prema meni da mi umjesto jedne, donese kesu bombona.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza