Prelijepa poučna priča

Još nisam bio napunio trideset godina kada mi je supruga rodila prvog sina. Ta noć mi je još u sjećanju. Sa družinom sam ostao sve do zore u jednom od mjesta lagodnosti. Večernja sjedeljka je bila puna praznih priča i besmislena govora. Puna tračeva, ogovaranja, zabranjenih opaski i haram komentara. Ja sam bio taj koji je prednjačio u nasmijavanju, ruganju i ogovaranju ljudi. Drugi su se, uglavnom, smijali i zabavljali. Te noći sam, dakle, uveliko uveseljavao svoju družinu. Bio sam nadaren nevjerovatnim smislom za imitiranje. U stanju sam mijenjati intonaciju glasa i učiniti ga sličnim glasom osobe kojoj se rugam. A rugao sam se ovome i onome. Niko nije bio pošteđen, pa ni moji prijatelji. Neki od njih su me već izbjegavali, da bi bili mirni od mog jezika. Sjećam se da sam se te noći rugao jednom slijepcu koji je prosio na trgu. Najstrašnije je to što sam mu namjerno podmetnuo nogu, a on se spotakao i pao. Udario se i nije znao šta bunca. Moj smijeh je odzvanjao trgom.

Kao po običaju, kući sam se vratio kasno. Našao sam suprugu da me još čeka. Bila je uplakana i podrhtavajućim glasom upitala: “Rašide, gdje si bio?” “Sa prijateljima, naravno”, odgovorio sam podrugljivo. Tragovi umora su bili primjetni na njoj. “Rašide, vrlo sam umorna, vrijeme da se porodim se približilo”, a suza joj se skotrljala niz obraz. Osjetio sam da sam zanemario suprugu. Trebao sam se brinuti za nju i smanjiti noćno bdijenje izvan kuće, a naročito sada, u devetom mjesecu njezine trudnoće. Brzo sam je odvezao u bolnicu na porođajni odjel. Teški porođajni bolovi su trajali satima. S nestrpljenjem sam očekivao porođaj koji je bio težak i komplikovan. Umorio sam se od dugog čekanja, ostavio broj telefona bolničkom osoblju da mi jave radosne vijesti, i otišao kući. Nakon jednog sata nazvali su me da mi saopće vijest o rođenju sina Salima. Odmah sam otišao u bolnicu.

Vidjevši da pitam za sobu u kojoj se nalazi moja supruga, od mene su tražili da se vidim s doktoricom koja je nadzirala porođaj moje supruge. Proderao sam se: “Koja doktorica?!, važno je da vidim svog sina Salima”. Oni rekoše:” Prvo se obrati doktorici”. Ušao sam kod doktorice, koja mi je počela govoriti o nesrećama i zadovoljstvu sa Božijim određenjem, a zatim rekla: “Tvoje dijete ima ozbiljnu deformaciju očiju i, najvjerovatnije, nema vida (slijepo je)!!” Oborio sam glavu, prepuštajući se razmišljanju i izvlačenju pouka. Sjetio sam se onoga slijepog prosjaka kojemu sam na trgu nogu podapeo, pa se spotakao i pao a narod se smijao. Subhanallah! “Kako postupaš prema drugima, tako će i prema tebi biti postupano.” Allahu ekber! Potom sam se sjetio svoje supruge i djeteta. Zahvalio sam se doktorici na ljubaznosti i otišao da vidim suprugu. Moja supruga nije bila tužna jer je čvrsto vjerovala i zadovoljna bila sa Allahovim određenjem. Uvijek me savjetovala da prestanem ogovarati druge osobe. Izašli smo iz bolnice, a i Salim s nama. Nisam mu poklanjao nikakvu pažnju. Zapravo, smatrao sam kao da se i ne nalazi u kući. Kada bi plakao, odlazio bih da spavam u dnevnoj sobi. Supruga mu je, pak, poklanjala veliku pažnju i puno ga je voljela.

Osobno ga nisam prezirao, ali ga nisam ni volio! -2- Salim je rastao i počeo puzati. No, puzanje mu je bilo čudno. Kada je napunio skoro godinu, pokušao je hodati. Otkrili smo da je šepav/hrom. Postao mi je u duši još teži. Nakon Salima, supruga mi je rodila Omera i Halida. Prolazile su godine, a Salim je sa svoja dva brata porastao. U kući se nisam volio zadržavati. Uvijek sam bio s drugovima. Ustvari, bio sam kao igračka u njihovim rukama. Moja supruga nije gubila nadu u to da ću se popraviti. Uvijek je upućivala dove da me Allah uputi na Pravi put. Nije se ljutila zbog mojih lakomislenih postupaka, ali se mnogo žalostila kada je vidjela da zanemarujem Salima a posvećujem pažnju samo Omeru i Halidu. Kako je Salim rastao i moje brige bile su veće. Nisam se suprotstavljao supruzinom zahtjevu da ga upišemo u specijalnu školu za djecu sa posebnim potrebama. Ni primijetio nisam kako prolaze godine.

Dani su bili nekako svi isti: rad, spavanje, jelo i večernje zabave (sjedeljke). Jednoga petka, probudio sam se u jedanaest sati, prije džume-namaza. Za mene je to bilo vrlo rano. Bio sam pozvan na neku svadbenu gozbu. Nagizdao sam se, namirisao i krenuo da izađem. Prolazeći kroz dnevnu sobu, zaustavio sam se na prizor Salima, koji je bio sav uplakan. Po prvi put sam primijetio Salimov plač još od vremena njegovog djetinjstva. Već deset godina je prošlo otkako mu pažnju nisam posvetio. Pokušao sam da ga ignorišem, ali nisam mogao podnijeti. Čuo sam ga kako doziva majku, a ja sam bio u sobi. Obazro sam se i približio mu se. Upitao sam: “Salime, zašto plačeš?” Kada je čuo moj glas, prestao je plakati. Osjetivši da se nalazim u njegovoj blizini, sa svojim malenim rukama počeo je da opipava oko sebe. Šta mu je, šta li želi?! Shvatio sam da želi da se distancira od mene!! Kao da želi reći: Tek sada me primjećuješ, gdje si već deset godina?! Slijedio sam ga, a on je ušao u svoju sobu.

U početku je odbio da mi kaže zašto plače. Pokušao sam da budem ljubazan prema njemu. Tek tada je Salim počeo objašnjavati razlog njegovog plača. Slušao sam ga tresući se. Znate li koji je razlog njegovog plača?! Njegov brat Omer, koji ga je obično vodio u džamiju, zakasnio je. A i zato što je bila džuma-namaz. Bojao se Salim da ne nađe mjesto u prvom safu. (Allahu ekber! Ma ša Allah!) Dozivao je brata Omera i dozivao je svoju majku, ali se niko nije odazivao, pa je plakao. Zagledao sam se u suze koje su lile iz njegovih slijepih očiju. Nisam mogao podnijeti preostali dio njegova govora, stavio sam svoje dlanove na njegova usta i rekao: “Zato si plakao, o Salime?!” “Da”, odgovorio je. (Allahu ekber! Divna li djeteta!) Zaboravio sam svoje prijatelje i svadbenu gozbu, te rekao: “Salime, ne žalosti se! Šta misliš ko će s tobom danas ići u džamiju?” “Omer, naravno”, odgovorio je, “ali on uvijek kasni”. Rekao sam: “Ne, već ću ja s tobom ići.” Salim se začudio i zbunio, i nije vjerovao. Pomislio je da ga ismijavam. Rastužio se i ponovo zaplakao. Obrisao sam mu suze svojom rukom i uzeo ga za ruku. Želio sam da ga do džamije odvezem autom, ali je Salim odbio, rekavši da se džamija nalazi u blizini kuće. “Želim da koračam do džamije”. Da, tako mi Allaha, sve to mi je rekao moj sin Salim. Ne sjećam se kada sam posljednji put ušao u džamiju, ali po prvi put sam osjetio strah i kajanje zbog svega što sam propustio minulih godina.

Džamija je bila krcata klanjačima, ali sam Salimu uspio pronaći mjesto u prvom safu/redu. Saslušali smo džumansku hutbu i Salim je klanjao pored mene. Ustvari, ja sam klanjao pored njega. -3- Po okončanju namaza, Salim je od mene zatražio Kur’an. Začudio sam se!! Kako će učiti/čitati a on je slijep?! Pomislio sam da ignoriram njegov zahtjev, ali sam prema njemu bio ljubazan, bojeći se da mu ne povrijedim osjećanja. Dodao sam mu Kur’an, a on zatražio da mu otvorim mjesto na kojem se nalazi sure/poglavlje el-Kehf. Gledao sam u sadržaj i počeo prevrtati stranice dok ga nisam pronašao. Od mene je uzeo Kur’an, stavio ga preda se i počeo učiti suru el-Kehf zatvorenih očiju. Allahu ekber! Subhanallah! On zna cijelu suru napamet. (Sura el-Kehf ima preko 11 stranica i 110 ajeta) Stidio sam se samoga sebe. Dohvatio sam Kur’an. Osjetio sam da mi zglobovi podrhtavaju. Učio sam i učio. Molio sam Uzvišenog Allaha da mi oprosti i uputi me na Pravi put. Više nisam mogao podnijeti, pa sam poput djece počeo plakati. Neki ljudi su još uvijek klanjali sunnete u džamiji. Bilo me ih je stid pa sam pokušao plač sakriti. No, plač se pretvorio u jecanje i ridanje. Na mojem licu sam osjetio malenu ruku kako mi briše suze. Bio je to Salim.

Privio sam ga na svoje grudi i posmatrao ga. Rekao sam u sebi: “Nisi ti slijep, moj Salime, već sam ja slijep, dok sam se povodio za griješnicima koji su me vodili u Džehennem.” Vratili smo se kući. Moja supruga je bila vrlo uplašena zbog Salima, no njezin strah se pretvorio u sreću i suze radosnice kada je saznala da sam i ja klanjao džumu-namaz sa Salimom. Od toga dana sam sve namaze klanjao u džematu, i to u džamiji. Napustio sam loše drugove, a priklonio sam se skupini dobrih, koje sam upoznao u džamiji. Sa njima sam okusio slast imana/vjere. Od njih sam naučio stvari koje sam ranije zanemario zbog dunjaluka. Niti jedno mjesto gdje se spominje i veliča ime Uzvišenog Allaha nisam propustio, kao ni vitr-namaz. Po nekoliko puta sam proučio cijeli Kur’an u mjesecu. Jezik sam stalno vlažio zikrom (spominjanjem imena Uzvišenog), da bi mi Allah, dželle šanuhu, oprostio ogovaranje i ruganje ljudima. Osjetio sam da sam sada bio puno bliži porodici. Pogledi ispunjeni strahom i bojazni iz očiju moje supruge su sada nestali, a osmijeh nije napuštao lice moga sina Salima. Ko bi ga pogledao, pomislio bi da je Salim vlasnik dunjaluka i svega na njemu. Mnogo sam zahvaljivao Allahu, dželle šanuhu, na Njegovim blagodatima. Jednoga dana, moji dobri i čestiti drugovi donijeli su odluku da otputuju u jednu od dalekih oblasti radi da’ve (opominjanja i pozivanja ljudi na Allahov put). Kolebao sam se po pitanju odlaska. Klanjao sam istihare-namaz (molio Allaha da donesem ispravnu odluku) i konsultovao se sa suprugom. Očekivao sam da neće prihvatiti, ali desilo se suprotno! Ona me čak hrabrila i podsticala. Ranije me vidjela da odlazim na put grijeha i razvrata bez konsultacije sa njom.

Okrenuo sam se Salimu i rekao mu da kanim na put, a on me zagrlio svojim malim rukama, kao znak međusobnog oprosta na rastanku. Od kuće sam odsustvovao tri i po mjeseca. U tom periodu sam zvao suprugu kad god mi se ukazala prilika, a da bih razgovarao i sa sinovima. Bio sam ih puno poželio. Uh, a što sam tek bio poželio Salima!! Tako sam želio čuti njegov glas. Jedino se s njim nisam čuo od dana odlaska. U momentu kada sam ih zvao, on je uvijek bio ili u školi ili u džamiji. Kad god sam govorio supruzi o mojoj čeznji za njim, ona se veselila i od radosti smijala, osim posljednji put kad sam je zvao telefonom. Nisam čuo njezinog očekivanog smijanja, a i glas joj se promijenio. Rekao sam joj: “Prenesi moje selame Salimu”, a ona je odgovorila: “In ša Allah” (ako Bog da), i ušutjela. Konačno, vratio sam se kući. Pokucao sam na vrata sa željom da mi ih Salim otvori. Ali, iznenadio me je moj sin Halid, koji još nije bio napunio četiri godine. Uzeo sam ga u naručje, a on je vikao: baba, baba! Ne znam zašto mi se steglo u grudima kada sam ušao u kuću. Zatražio sam utočište kod Allaha, dželle šanuhu, od prokletog šejtana (proučio euzubillu). -4- Približio sam se supruzi. Promijenila se u licu i kao da je pokušala odglumiti radost. Zagledao sam se dobro u nju i upitao je: “Šta ti je?” “Ništa”, odgovorila je. Sjetivši se Salima, upitao sam: “Gdje je Salim?” Oborila je glavu ne rekavši ništa. Vrele suze su joj navirale na oči i lile niz obraze. Dreknuo sam: “Salim!, gdje je Salim?” Nakon toga sam čuo samo glas sina Halida koji je svojim načinom govora rekao: “Salim je otišao u Džennet, otišao je Allahu.” (Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber! La ilahe illellah, Muhammed resulullah) Moja supruga nije podnijela prizor. Suzdržavala se da ne zaplače. Samo što se nije srozala na pod. Izašla je iz sobe. Kasnije sam saznao da je Salim dobio goznicu dvije sedmice prije mog povratka.

Supruga ga je odvela u bolnicu, no groznica je bivala sve jača i nije ga napuštala dok mu duša nije napustila tijelo. (La ilahe illellah, Muhammedun resulullah. Allahu ekber, ve lillahil-hamd!) Kada zemlja postane tijesna, i pored njezinog prostranstva, i kada se stegne u grudima, zavapi: O, Allahu (ya Allah)! Kada nestane moći, kada se stijesne putevi, kada se izgubi nada i kada se pokidaju spone, zavapi: O, Allahu! Uzvišeni Allah je htio da uputi Salimova oca na Pravi put pomoću Salima, prije nego što Salim preseli na Ahiret! Subhanallah! Allahu ekber! Doista si ti Allahu bio milostiv prema Salimu i njegovu ocu, pa Te skrušeno molimo da se smiluješ i nama i onima koji ovu priču pročitaju i drugima prenesu i proslijede. Hvala Ti Allahu za najveću blagodat imana, hvala Ti što si nas počastio pa mi i naša djeca klanjamo sve namaze u džematu. Neka svaki otkucaj naših srca bude i nečujni eho naše trajne zahvalnosti za sve Tvoje blagodati.