Priča jednog pastira koja je rasplakala čitavo selo
Jednom pastiru koji je više od sedamdeset godina proveo čuvajući ovce na obližnjim padinama brda, državne su vlasti dodijelile penziju zbog toga što je kao pastir odlično obavljao svoj posao više od sedam decenija. Ovaj slučaj izazvao je medijsku pažnju, tako da su brojni novinari došli da intervjuiraju pastira, a jedan novinar upitao ga je:
“Možeš li nam ispričati neki poseban događaj koji si doživio u toku ovih svih godina?”
Starac je bio nervozan i nije se baš lagodno osjećao u razgovoru sa novinarima. On je bio nepismen i za novinare je samo čuo, ali nikad nije pročitao ni jedne jedine novine.
Starac je u svom životu imao brojne doživljaje i priče, ali činilo mu se da to nije baš nešto posebno što će zanimati novinare, mislio je da su to više priče za obične ljude, za djecu koja sjede kraj vatre. Ali, konačno se odvažio da ispriča jednu priču:
Kad sam imao dvadeset godina, u obližnjoj šumi našao sam jedno mršavo štene. Bilo je tako malo i umiljato da sam ga bez puno razmišljanja ponio kući. Nije trebalo mnogo, pa da ga puno zavolim. Gdje god bih išao, pas bi bio uz mene, dijelio sam s njim sve što sam imao. Pas je bio veoma inteligentan. Seljani bi me često izazivali, govoreći:
“To nije pas, to je vuk. Riješi ga se prije negoli te od njega zadesi kakvo zlo!”
Nisam ih slušao jer ljubav prema mom psu bila je duboko urezana u mom srcu. Pas je narastao, bio je velik i snažan, i kad bih nešto zaboravio u selu, slao bih ga nazad da mi to donese. Bio je to jedan pametan pas, pomagao mi je oko ovaca i brižno ih čuvao. Jedne kasne ljetne noći zrak je bio svjež, ali omoran, baš kao pred kišu. Ušao sam u baraku, koja je bila u šumi u neposrednoj blizini tora u kojem su se nalazile moje ovce, i legao sam u krevet i zaspao.
Ne znam koliko sam dugo spavao kada me iznenada probudilo strahovito i prodorno režanje. Nisam bio siguran da li sam budan ili još sanjam. Istrčao sam napolje da vidim šta se dešava. Moj pas sjedio je okrenut u pravcu mjeseca, koji je obasjavao tor, a sa njegove njuške kapala je svježa krv. Njegove su oči sijale kao dvije svjetiljke. Sve je djelovalo još nevjerovatnije kad sam pred njim vidio gomilu netom ubijenih i raskomadanih ovaca. Odmah sam shvatio šta se dogodilo…
Laganim koracima ušao sam u baraku, uzeo svoju pušku, koja je visila na zidu, i ponovo izašao vani. Bezosjećajno sam podigao svoju pušku, naslonio je na njegovu glavu, glavu moga vuka. Nije se uopće pomjerao. Baš kao da je osjećao krivicu zbog pronevjere obećanja i truda koji sam uložio na njega. Povukao sam okidač i on se sručio na zemlju.
Da bih spasio nešto ovaca, sišao sam u selo da pozovem pomoć. Bilo me prilično sramota seljana, jer ih nisam slušao kad su me upozoravali. Kad smo izdvojili napola pojedene ovce, ne možete ni zamisliti kako sam se šokirao kad sam između mojih rastrganih ovaca našao zaklana tri velika vuka i jednu vučicu… Moje se srce cijepalo, a moje su se oči napunile suzama. Ja sam ubio nedužno biće, ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao sam u nedužnog i iskrenog…
Već je od toga prošlo preko šezdeset godina, ali to nikako ne mogu da zaboravim, sjećam se kao da je bilo danas. Iz toga sam naučio jednu lekciju, a to je da u svojim prsima ne nosim sumnju ni prema kome. Platio sam debelu cijenu, izgubio sam nešto što nikad više neću moći da vratim.
Izvor: NUM
