Priča koja srce slama

Esselamu Alejkum draga moja Nadja. Znas.. danima citam pojedine “ispovijesti” sestara, pa pozeljeh da i ja nekom ispricam ono sto mi je na dusi. Nije da nemam kome pricati, ali ipak lakse je reci strancu, a opet nismo stranci, sestre smo u Islamu, elhamdulillah.

Ja bih mislim mogla danima pricati, ima previse toga znas… Ali moram ti reci ono sto me godinama proganja. Otkad znam za sebe, zivot me nije mazio elhamdulillah, ali iskusenja su se nizala jos u ranom djetinjstvu. Gledala sam mnogo puta dok je babo tukao majku, i sjecam se svog straha. Zeljela sam pomoci njoj dok je u lokvi krvi lezala, ali nisam mogla, bojala sam se. I sad mnogi bi rekli, bila si dijete, jesam bila sam djevojcica, njezna i krhka, ali ne mogu sebi da oprostim majcine suze, i sto nisam mogla da pomognem, ili sto sam odlucila da ne smijem.

Znas, proslost je proslost, znam ja da zivot ide dalje, ali prolazile su godine i takvih slucajeva je bilo mnogo, a moja mana jeste sto pamtim sve i jedan. I znas, dunjaluk mi je beznacajan, suze mi teku samo kad se sjetim Allahove kazne, a i onda kada se sjetim Njegove milosti, ali dok god me ima mislim da cu jecati nad cinjenicom da je nisam zastitila. Kada sam malo odrasla (i tad sam bila ipak sam dijete), izgubila sam taj strah, stitila sam nju svojim tijelom i kunem se Allahom da mene udarci nisu boljeli, ali suze u ocima moje majke za mene su bile kao ubod maca. Bila je tako nemocna, nesposobna da se brani, cesto puta sam je vec zamisljala u cefinima kad bi cula kako vristi, subhanAllah.

Naucila sam godinama da trcim joj u pomoc, cesto puta sam se bojala sebe i ponekad svojih namjera jer svaki strah od mog oca je nestao. Tukao bi i mene, ali vise nisam ni plakala, ponosno sam stajala – i tad bi mi najruznije misli navirale. Mnogo puta iskreno, htijela sam da nestane, i zamisljala sam da ga se rijesim, jer nisam se bojala. Htijela sam mu reci da ga se ne bojim, da nada mnom bdije samo Allah s.v.t., ali osaburala sam, mnogo puta nisam se cak ni branila od udaraca, pustila bi ga. Nekad sam namjerno znala usmjeriti paznju na sebe, jer u protivnom svoj bijes ispoljavao bi na majci, a ja to nisam mogla dozvoliti. Ponekad znas.. osjecala bih kao da te udarce i zasluzujem, htijela sam da platim za svaku majcinu suzu koju nisam mogla sprijeciti u proslosti.

Pocela sam i nocne more imati i dan danas ih imam. Ustanem, i pocnem da trcim, da je trazim po stanu, nekad odem i provjerim joj puls da vidim dise li. Gotovo da sam postala opsjednuta tim, na svaku buku, galamu, plac, ja trcim, ne znam ni gdje idem, ali ja budem u tim trenutcima van sebe. I rekla sam vec, ne bojim se ja, ali se bojim za nju. Prati me to kroz zivot, zatvoren sam insan dosta. Ne pricam svoje price nikom, drzim ih u sebi. A znas, pozelim je nekad reci nekom, valjda da mi dusi bude lakse, ali i kad zelim da kazem, brzo se predomislim. Bojim se da ako kazem da cu osramotiti i mamu, i njega, a i bolje je da tudju sramotu sakrijem.

Ipak znas, zeljela bih da svaka majka zna da djeca najvise ispastaju. I da razvod braka nasprem udarcima i nije tako losa opcija. Jer ja znam da cu biti u strahu za nju dok god njega ima. Znas, ja ni ne izlazim iz kuce, ako odem vec razmisljam sta cu ako se vratim a on joj nesto uradio. I tako danima… a opet zelim da zaboravim, da oprostim, ali ne ide. Pa se osjecam kao los insan, sto ne mogu oprostiti, sto ne mogu zaboraviti, a to mi je haman najveca zelja.

Bojim se Allaha sto ne volim rodjenog oca, sto pozelim da odem i da se nikad vise ne vratim. Ali sta cu? Majka mi je, duzna sam joj zivot, duzna sam joj sve, a opet da bi stvar bila gora ona mene gleda kao neku ludacu i kao bezosjecajnog insana. Ja ne placem, ne znam kako, mislim da sam sve suze isplakala, samo ih je ostalo za Allaha s.v.t. I boli me to sve, jer nije lako. Nije lako kad nekom das zivot, i ako je ona zasluzila i mnogoo vise, a ona mene naziva vehabijkom. Nije lako sto mi je srce puno oziljaka, njenih oziljaka, i sto ipak moja zelja jeste da joj stope ljubim. Samo da mi je ona sretna, wallahi kad osmijeh njen vidim kao da mi se cijeli dunjaluk smije…..

Voljela bih da krenem dalje, ali ne ide, i znam da je ovaj dunjaluk prolazan i da znam da mi je osigurano mjestu u Dzennetu, rado bih se Gospdaru svom vratila, ali Allah zna sta je najbolje za Njegova roba i On odlucuje o svemu.

Halali sele, znam dugo je, ali morala sam…

Esselamu alejkum ve rahmetullah ve barakatuhu.

U IME ALLAHA MILOSTOVOG SAMILOSNOG
We alejkumus selam we rahmetullahi we berekatuhu draga moja sestro!

Moram da ti kažem da sam ovo tvoje pismo naučila na pamet. Zamaptila sam svaki zarez, tačku, oplakala tvoju bol Vallahi sam osjetila svaku tvoju suzu, svaki tvoj uzdah, elhamdulillah na ljubavi u ime Onoga koji nam srca spaja i jedna na druga upućuje.

Ponosna sam na tebe mila. Ponosna sam na tvoju snagu, sabur i izdržljivost. Nemoj da se opterećuješ preko svojih mogućnosti i nemoj da zamjeriš majci koja ne razumi ljepotu tvoga imana jer ona je očigledno suviše slabašan i nestabilan insan sa nedostatkom samopouzdanja i poštovanja pa ne očekuj da poštuje tebe kada nije u stanju da poštuje samu sebe jer inače ne bi sebi takav život dozvolila.

Ovo pismo neću ovdje odgovarat jer bi bilo predugo za čitanje i možda odvrati koncentraciju čitalaca. Želim da ga pročitaju i razmisle svi oni koji misle da su djeca suviše mala, da ništa ne znaju i da zbog njih treba trpit i nemoguće pa umjesto razvoda pribjegavaju ovakvim traumama.

Objavljejemo ga s razlogom prije nego uslijedi odgovor na slično pitanje koje čeka na odgovor zajedno sa ostalim pitanjima.

Molim Uzvišenog Allaha da ti tugu zamijeni spokojem a bol blagostanjem, da olakša i podari uputu tvojim roditeljima a tebe učini blagoslovljenom na dunjaluku i na ahiretu, amin.

Nađa Dizdarević

Sebil.eu