Priča o djedu Mustafi i njegovom šarcu

Prolaskom kroz Konjević Polje, upoznali smo djeda Mustafu. Živahnog starca, hadžiju i vrijednog poljoprivrednika. Nakon rata u ovo mjesto se vratio 2001. godine i bavio se poljoprivredom. zatekli smo ga kako jaše svojim njivama, na prelijepom i rasnom brdskom konju. Pohvalio nam se da boljeg nema nadaleko i podsjetio da je proglašen najljepšim na Ajvatovici, kada su hiljade ljudi žurile da se fotografišu sa njim.

Pod zagasito plavim podrinjskim nebom, dok smo snimali ljepote Konjević Polja, na jednoj njivi, iznenadi nas djed Mustafa, kojeg u selu još zovu i đedin ili brada. Dojahao je do nas lagano, a nama je izgledalo kao da je sišao sa stranica nekog vestern stripa čuvenog Bonelija. Vedar i nasmijan, pristao je da nam ispriča svoju priču.

Bavio sam se poljoprivredom. Do 1992. godine sam radio u Boksitu u Milićima a te sam godine i napustio kad sam vidio da moji tesari, milićani, nose puške. pitam ih šta je to, kažu vježba? Ma nije to vježba. pa me pita moj kolega, kaže Mustafa, šta je Stanimire, kaže s kojom ćeš vojskom ti? kakvom vojskom, ako bude rata, valja na granicu, italijansku, austrijsku, rumunsku, bugarsku i grčku? Nema ovdje rata? Pa dobro, ako bine, ako bine tvoja vojska dobivala, eto mene tebi. Rekoh mu, ti meni ne trebaš, a ni ja tebi. I nisam više išao tamo, presto sam tri mjeseca, prije nego što su udarili na nas, počeo je Mustafa svoje kazivanje.
Iz Konjević Polja je otišao u Srebrenicu, a njenim padom je, zajedno sa porodicom, prešao na slobodnu teritoriju. U svoje selo vratio se 2001. godine. Pažnju slučajnih prolaznika danas privlači svakodnevnim jahanjem velikog brdskog konja.

Ovo je šumski konj. Štajerac. Teški konj koji vuče balvane, nosi samar, koji hoće, ma sve hoće, samo ne zna udarit, ne zna ujest, miran je. Allah dž.š. je sve stvorio za štaje šta. Koji da vozi, nosi, da trči, koji da ide u fijaker. Ovaj ne more u fijaker. Težak je. Njemu je hod, malo kasa i njemu samo upregni balvan, pojasnio nam je djed Mustafa.
Kaže da je konj u najboljim godinama.

Konju je sedma godina. Sad će bit punih sedam godina. To su najbolje godine. Ako nije bio, kad je bio ždrijebe, u nekom teretu i belaju njemu su sad najljepše godine. od sedam do petnes godina. Već u petnestoj, malo počne padati ali i tad je ponosan. On livsaje ali ima svoj damar, isto ko ljut čojk, nahvalio je konja.
Sa njim je otišao i na Ajvatovicu.

Bilo je tako fino da sam se obuko u nošnju, što ju je prije sto godina moj đed nosio. Dolamu, čakšire, cipele, čarape, fes. A oko fesa peškir, pravi đedo od 100 godina što je hodo. Konja nisam ništa spremao, samo sedlo i sredžadu. Nisam nikakijeh ruža, nakita na njega, samo je bio aplauz za dedu muju sa konjem iz Konjević polja. jedno hiljadu slika, sliko se narod sa mnom i mojim šarcem. I jahalo. Ja sam imo želju tu otić ko na hadž da dođem, došo sam i nek jaše ko hoće, oduševljeno će Mustafa.
Na konja posebno pazi. A voli naći i ždrijebe pa ga odhraniti i odgojiti.

On je kod mene radio svašta. Ali mijenjam ja to. Volim i zaraditi. Uzmem pomršavo, nahranim, naučim pa uzmem paru. To je moj obim, to mi je grana. I uzet vola, A konj nije radio ništa teško. njaviše je vođen na priplod kobila, pojasnio nam je.
I odjaha Mustafa. Da obiđe još par krugova sa svojim šarcem. Dok je lijepog vremena. Sa čežnjom smo, na odlasku, posmatrali istinski slobodnog čovjeka kako uživa u onom što voli.

Izvor: rtvtk.ba