Priča o muhi na zidu

Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. Luqman, 14

Jutro s njom miriše na onu neobično toplu jesen koja se nakitila vjetrom i, onako otresito i podosta drsko, trga lišće sa suncem sasušenih grana i šalje ga posvuda. Tek što sam izletjela iz klišea papira i vodonepropusnih flomastera, stiže me nešto sasvim drugačije; plač mog djeteta. Gladna je? Bolesna je? Previše sam je utoplila? Nervozno tražim ruku da je dotaknem. Hladna. O, Bože, hladno joj je. Kako sam to propustila?

Dok privijam svoje čedo na prsa, ponovo uranjam u sasvim novi svijet. Svijet u kojem dominiraju vučice što pred sobom nježno, materinski brižno, griju svoje potomstvo, a u isti mah krvoločno gledaju oko sebe, da se ne bi, kojim slučajem, neko drznuo da zagrebe u ovaj mali komad njenog dunjaluka.

Pitaju me:
“I, kakav je osjećaj biti majka?”
To ti je ono kad ležis pored svoje bebe, vidiš muhu na zidu i ne znaš da li je veće zlo da, ne daj Bože, dotakne tvoje čedo, ili da je ubiješ pa da si sama kriva što si lupila jako i probudila dijete, ali sigurno znaš da je sva tvoja energija u tom momentu kanalisana u mržnju prema toj Bogom danoj muhi, koja se ko zna kojim slučajem, u po oktobra, našla tu, u sobi.

divithana.com