Priča o paralizovanom mladiću koji je primio Islam

Egipćanin ima svoju vlastitu fenomenalnu priču. Čovjek je u osnovi izgubio vjeru, nije bio religiozan, najbliži mesdžid je bio udaljen od njega 50 milja, tako da više nije toliko išao ni na džumu, ali osjetio je duhovnu prazninu i počeo odlaziti u crkvu samo da bi se osjećao bližim Allahu. Odgojen kao musliman. Odlazi u crkvu, samo da bi se osjećao bližim Allahu. Jednog dana prolazi kraj Robertove sobe i čuje: “Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi,” (Al-‘Asr: 1,2), pa ulazi u njegovu sobu i govori mu: “Roberte, šta to slušaš?” Robert odgovara: “Ništa, to sam bio ja.” Čovjek začuđeno upita: “Ti si musliman?” – “Da, postao sam musliman.” Sad je ovaj prijatelj šokiran…

Znate li ko je on? Ne, ne znate, zato što ja znam. Prije tri mjeseca sam držao hutbu u Fort Worthu. U tom mesdžidu nisam bio 4 ili 5 godina, pa su me pozvali iz nekog razloga i otišao sam i održao hutbu. Moja hutba je bila o dovi. Egipćanin mi prilazi, jedan mladić mi je prišao nakon toga i rekao: “Danas mi je Allah uslišao dovu.” Upitao sam ga: “Kakva je bila tvoja dova?” Odgovorio je: “Moja dova je bila da Nouman Ali Khan upozna Roberta Davilu.” Rekao sam mu: “Jesi li ti Robert Davila?” Odgovorio: “Ne, ja nisam Robert Davila. Robert Davila je moj prijatelj, ali mislim da mi Allah uslišava dovu.”

Rekao sam: “Pričaj, želim znati.” Robert Davila je mladić koji živi u gradu udaljenom 40 minuta od Fort Wortha, bio je farmer, mlad momak, i imao je neki genetski poremećaj koji se očitavao kasnije u njegovom životu, pa je postao paralizovan od vrata prema dolje. Živi u staračkom domu. Većina ljudi u tom staračkom domu ima 90, 100 godina, vrlo su stari, i pored svih njih se tu nalazi i njegova soba, paralizovan je od vrata nadolje, i jedini je čovjek od 30 i nešto godina koji se nalazi u staračkom domu. A u tom staračkom domu je već zadnjih 10 godina. Porodica mu je nabavila kompjuter koji se aktivira na glas, tako da on diktira komande noseći slušalice, pretražuje google, pretražuje mnoge stvari, može surfati i pronaći informacije.

U njegovoj sobi, a inače, radi se o predanoj kršćanskoj porodici, svećenik mu dolazi svake sedmice i moli se za njega, i slične stvari, a njegov najbolji prijatelj je ležao u krevetu do njegovog. To je jedan od njegovih najboljih prijatelja, postali su najbolji prijatelji jer su se upoznali u staračkom domu, a ta osoba je također bila paralizovana, te mu je bila potrebna nova jetra. Transplatacija jetre, na to je čekao, i imao je običaj da priča o Bogu i sličnim stvarima, sve vrijeme, bili su dobri prijatelji. Konačno, njegov najbolji prijatelj je primio poziv i saznao da postoji donator jetre za njega. Bio je toliko uzbuđen, govorio je: “Roberte, nedostajat ćeš mi, ali odlazim, imam donatora.” Odveli su mu prijatelja, odlazi na operaciju i umire na operacijskom stolu.

Sada, njegov prijatelj, koji je također bio kršćanin, umrli prijatelj, njegova sestra je uzela jednu od hamajlija njegovog prijatelja, krst sa razapetim Isusom i poklonila ga Robertu: “Ovo je podsjetnik na tvog starog prijatelja.” Objesio ga je sa strane svog bolničkog kreveta. Robert Davila živi poprilično pristojnim životom u domu, sestre se brinu o njemu, sretan je čovjek. Jednog dana je zaspao i ugledao čovjeka u svom snu. Čovjek mu je rekao da se zove Muhammed. I, upirući u krst, kaže: “Bog nije slao poslanike da bi se oni obožavali, Bog je slao poslanike kako biste vi obožavali Boga. I Isus je bio samo čovjek, hodao je po pijacama, i jeo je hranu.” “Hodao je po pijacama, i jeo je hranu.”, tada je san završio. Zna jedino da je Isus bio samo čovjek, zna da postoji čovjek imena Muhammed koji mu je to rekao, rekao je da su poslanici dolazili kako bi ljudi obožavali Boga, a ne poslanike, to je sve što zna.

Nakon toga je počeo guglati ‘Muhammed’. Pronalazi islam. Izgovara šehadet. Kada je izgovorio šehadet, želi učiti o Kur’anu, odlazi na razne chatove i pokušava pronaći nekoga ko će ga podučiti Kur’anu. Pronalazi brata iz Egipta s kojim se čuje preko Skype-a i pokušava naučiti arapski jezik. Naučio je arapsku abecedu. Kada je naučio arapsku abecedu, uči učiti Kur’an. Naučio je napamet 10 sura, iz svog bolničkog kreveta. Zatim je rekao: “Počeo sam učiti Kur’an napamet, počinjem učiti o ovom Poslaniku, ali moram razumjeti Kur’an.”, pa počinje guglati ‘Kako razumjeti Kur’an’, i, iz nekog razloga, završi na mojim videima. I počinje gledati moja predavanja. I pregledao je skoro sve.

I zatim, ovo je najbolje od svega, u staračkom domu se nalazio jedan Egipćanin kojí bi dolazio i obavljao popravke. Egipćanin ima svoju vlastitu fenomenalnu priču. Čovjek je u osnovi izgubio vjeru, nije bio religiozan, najbliži mesdžid je bio udaljen od njega 50 milja, tako da više nije toliko išao ni na džumu, ali osjetio je duhovnu prazninu i počeo odlaziti u crkvu samo da bi se osjećao bližim Allahu. Odgojen kao musliman. Odlazi u crkvu, samo da bi se osjećao bližim Allahu. Jednog dana prolazi kraj Robertove sobe i čuje: “Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi,” (Al-‘Asr: 1,2), pa ulazi u njegovu sobu i govori mu: “Roberte, šta to slušaš?” Robert odgovara: “Ništa, to sam bio ja.” Čovjek začuđeno upita: “Ti si musliman?” – “Da, postao sam musliman.” Sad je ovaj prijatelj šokiran.

“Kako Allah upućuje nekoga ko se nalazi u sredini Churchtown-a, SAD, u staračkom domu, sa krstom koji se nalazi na jednoj strani njegovog kreveta, za koji nema fizičke snage ni da ga pomakne, a sam čovjek kaže: ‘Želim se vratiti.’?”

On mu priča o “prijatelju” kojeg je pronašao na internetu, Noumanu Ali Khanu. Nakon toga i Egipćanin počinje gledati moja videa. Zatim govori: “Volio bih ga upoznati jednog dana.” Prijatelj mu govori: “Uredu, dovit ću za tebe.” I nakon 5 godina, taj prijatelj Egipćanin se pojavljuje u istom mesdžidu u koji ja nisam dolazio 4 godine. I nakon džume kaže: “Mislim da Allah želi uslišiti dovu mog prijatelja i moju dovu.” Odgovorio sam mu: “Mislim da želi. Idemo.” Poveo sam još par ljudi s nama i otišli smo. Našli smo se s Robertom. Obavili smo prelijep razgovor s njim, i ako Bog da, na Bajram ćemo opet otići u njegov starački dom. Bili su poprilično šokirani kad smo došli: “Svi vi ste došli da upoznate Roberta??” – “Da… Da…” – “Zašto ga želite upoznati?” – “On nam je nadahnuće.”

Zatim su morali zvati upravitelja, i sve to, na kraju su nas pustili, Robert je bio u šoku, i onda sam ga upoznao, pričali smo, rekao sam mu: “Roberte, čujem da si naučio neke sure.”, odgovara: “Da.” – “Možeš li mi proučiti samo jednu?” Pa je proučio suru Al-‘Asr. Nijedan od nas tu nije bio prisutan a da nije plakao. Svi smo plakali. Kada se neko okrene Allahu, nemojte brinuti o sredstvima, uputa će doći, ravnoteža će doći. Želim vam još pričati o Robertu, jer se ovdje nalaze mladići, mladići koji igraju košarku, mladići koji su zdravi, mladići koji imaju ambiciju, šta sam vam rekao, koliko njegovog tijela je paralizovano? Od vrata prema dolje.

Ima posebna invalidska kolica koja moraju svaki dio njegovog tijela držati na mjestu, ne može samo sjesti u kolica, čuvaju njegov vrat, i svaki drugi dio njegovog tijela, na mjestu, jer nema kontrolu nad svojim ekstremitetima. I mora imati poseban kombi u kojem se kolica zaključavaju, tako da ukoliko naiđe na neko ispupčenje ili nesto drugo, da ga to ne potrese. Ima jedan zahtjev, želi ići na džumu. Nisu imali posebni kombi, pa su ga stavili u normalni kombi. Ušao je u normalni kombi, naišli su na nekoliko ispupčenja zbog čega mu se kičma još više povrijedila, otišao je na džumu, vratio se u velikim bolovima, i rekli su mu: “Žao nam je Roberte, ali više nemožeš sjediti u svojim kolicima. Morat ćeš, najmanje sljedećih 6 mjeseci, biti u svom krevetu. Ako primijetimo da si se oporavio, onda se možeš vratiti u kolica.”

Ja sam ga upoznao u tom periodu. Već je 3 mjeseca proveo u tom krevetu, a razlog zbog kojeg je bio u krevetu je taj što je otišao na džumu. Pričao mi je o džumi, rekao je: “Nikada u životu nisam osjetio više mira nego u tom mesdžidu. I, brate Nouman, znaš li šta ću uraditi? Kada opet budem mogao sjediti u kolicima, otići ću na džumu. Otići ću u mesdžid, jer se tako nikada prije nisam osjećao.” On je neko ko nema ništa osim kontrolu nad svojim ustima i očima. I on kaže: “Mir pronađem samo u mesdžidu.” A evo nas…

Ne zanima me koju ideologiju slijede, koju školu, o čemu pričaju u mesdžidu, kakve sve tamo fitne nalaze, ne zanima me, to je i dalje Allahova kuća. Samo idi da klanjaš. Nemoj ići da pričaš s ljudima, idi da pričaš sa Allahom. Samo idi da pričaš sa Allahom. Ideš samo zbog sebe i Allaha, to je sve. Druge stvari će biti prisutne, ali ne ideš zbog njih. Ideš tamo samo da bi pronašao mir. Postat ćete drugačiji ljudi. Ako Allah može uputiti Roberta Davilu, uputio je svakoga. I onda je rekao: “Znaš, ponekad se pitam zašto me Allah stavio u ovaj položaj. I onda kažem sam sebi: ‘Jel se ja to šalim? Allah mi je toliko podario, toliko sam zahvalan na svemu što mi je dao, i ako je ovo način koji će me dovesti islamu, vrijedilo je.’” – “Vrijedilo je.” Imate muslimane koji se malo razbole, i kažu: “Zašto mi Allah ovo radi?” A ovaj čovjek… U današnje vrijeme, ateisti govore da zbog patnje nema Boga. Da je i jedan čovjek u poziciji da kaže: “Ne vjerujem u Boga. Da ima Boga, zašto bih ja bio u ovoj poziciji?”, to bi bio Robert Davila. Taj čovjek bi rekao: “Ne vjerujem u Boga. Da postoji, zašto bih ja bio u ovakvom haosu?”

A ipak, u ovoj je poziciji, i ja nikada nisam vidio lice sa više nura. Nikada. Nikada nisam vidio zadovoljnije lice, toliko je zadovoljan životom. Toliko je sretan. Jednostavno je sretan. Zadnjih 7 ili 8 hutbi koje sam održao, svaka od njih je bazirana na po jednoj rečenici koju je on izgovorio u našem razgovoru. Je li to smisleno? Za mene je on učitelj. Smatram ga učiteljem. On je moj šejh. Kada me neko upita: “Ko je tvoj šejh?”, odgovorim: “Robert Davila.” – “Zaista? Da li je to neka picerija ili…?” (smijeh) Uputa je svuda oko nas. Ne morate se brinuti zbog onoga što nije tu. Tu se nalazi mnogo toga. Znate li šta je Allah uradio za ljude pećine? Znate li da ih je uputio čak i na mjesto gdje će spavati? Znate li da ih je uputio čak i u smjer u kome će se okrenuti? Kako je Sunce izlazilo, okrenuli su se od njega, kako je Sunce dolazilo s druge strane, okrenuli su se na drugu stranu (smiješak).

Allah će te uputiti čak i u tvom snu! Kada mu doviš, uputit će te ćak i u tvom snu. Svaki prevrtanje i okretanje će biti od Allaha. Možete li to zamisliti? Ne bismo trebali biti skeptični po pitanju Allahove upute. Ne bismo trebali brinuti oko toga kako ćemo pronaći ravnotežu, ne! To je Allahov posao da te uputi. Tvoj posao je da pričas s Njim. Tvoj posao je da postaneš iskren. To je poruka koju imam za vas. Tako ćemo pronaći ravnotežu. Iskreno. Jednom kada to uradiš, kada postaneš iskren prema Allahu, Allah će ti otvoriti mnoga vrata, podarit će ti prijatelje, podarit će ti učitelje, podarit će ti pristup resursima, i sve to će te približiti sve više i više Njemu i istini, i poboljšat će život ljudima oko tebe…

Nouman Ali Khan – Preuzeto s istomimenog video-materijala – Obrada: UmmetMedia
Priredio brat A.Ć.

num.com