Priča o poslaniku Ibrahimu, a.s.

Ovo je priča o jednom drevnom narodu. Oni su obožavali kipove koje su klesali i zapadali su u zabludu i neznanje.

Tim, u zabludu zalutalim, narodom vladao je jedan kralj koji se zvao Nemrud. On je smatran snažnim i oštroumnim.

Vidio je da njegov narod obožava kipove, pa ih je okupio i rekao:

“O ljudi, obožavajte mene, ne obožavajte druge pored mene!”

Tako je sebe proglasio bogom tog naroda. Oni će mu povjerovati, – ne shvatajući i ne razmišljajući o tome šta rade -, dok će on biti u mogućnosti da ih ponižava i porobljava.

Postao je moćan i ponižavao ih shodno svojim strastima. Kako li je lahko ponižavanje neukih kada ih vladar obmane!
Čovjek koji je razmišljao

U sred te loše sredine rodilo se jedno malo djete. To je Ibrahim.

Rastao je i razvijao se. Nakon što je postao stariji Allah mu je dao Uputu i mudrost. Uputio ga je na istinu, pa je spoznao da je Allah jedan i da je On stvorio sve što postoji.

Spoznao je da ne koriste kipovi koje obožava njegov narod. To kamenje je nijemo – pa ne priča, slijepo – pa ne vidi, gluho – pa ne čuje, a Allah je bolji od njih, pa kako to da ih oni obožavaju? Allah posjeduje i pamet i vid i sluh i govor, a oni ne posjeduju ništa.

Allah ga je izabrao da širi ispravnu vjeru. Učinio ga je poslanikom koji će pozivati svoj narod i upućivati ga Allahu.
Pozivanje Allahu

Ibrahim, alejhis-selam, radiće po Allahovoj naredbi i zalagat će se u izvršavanju tog važnog zadatka.

Ovo je on: ide da dostavi Obajvu i da poziva ljude vjerovanju u Allaha. Počeo je objašnjavati ljudima da je jedino Allah Gospodar svega. On je Bog i Onaj koji se jedino mora obožavati. Moramo  ostaviti obožavanje kipova (idola), jer oni ne mogu donijeti korist, niti štetu.

To je poziv ka dobru. Braćo moja, to je sveta Objava – islam, a Allah – to je istinski Bog. Sve drugo mimo Njega su lažna božanstva koja, uvjek, moramo nijekati.
Poziv upućen svom ocu

U priči o Ibrahimu čudno je da je baš njegov otac prodavao ljudima kipove i pozivao ih da ih obožavaju. Međutim, nakon što je Ibrahim, alejhis-selam, shvatio istinu jedna od njegovih dužnost je bila da svog oca poziva vjerovanju, jer mu je on po srodstvu najbliži.

Otišao je svom ocu, rekavši mu lijepim riječima:

“Oče moj, ja sam tvoj sin. Moj Gospodar me je učinio poslanikom i dao mi, od znanja i spoznaje, mnoge stvari.

Ovi kipovi vam ne koriste. Onaj ko ih obožava, obožava šejtana, a na kraju će završiti u žestokoj patnji i bolnoj kazni na Sudnjem danu. Ostavi, o oče moj, obožavanje ovih idola i obožavaj samo Allaha, Gospodara svijetova.”
Ljutnja i blagost

Nakon što je naš prvak Ibrahim izložio tu stvar svome ocu, on se naljutio i odbio da sluša njegov govor, pa mu je odlučno rekao:

“Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime?”[1], tj. “zar želiš da ostavimo obožavanje kipova? Ako se ti ne povratiš njima i njihovom obožavanju, sigurno ću te ubiti!!! Ostavi me i udalji se od mene!! ^uvaj se moje ljutnje i moje mržnje!!”

Ibrahimu je samo preostalo da prihvati prijetnju svoga oca smirene duše, pa mu je odgovorio:

“Mir tebi! Moliću Gospodara svoga da ti oprosti.”[2] “I napustiću i vas i sve one koje mimo Allaha obožavate.”[3]

Oprostio se od njega i otišao tužan zbog nevjerovanja svoga oca. Vratio se svome narodu nakon što je napustio oca i nastavio svoj poziv istini uz strpljivost i blagost.
Uništavanje kipova

Preostaje nam, dragi moji, da se prisjetimo kako je on u svojoj mladosti želio da prikaže nevjernicima u njihovim očima da kipovi ne koriste.

Otišao je njihovom hramu u kojem su bili kipovi. U hramu nije bilo ljudi, pa se prvo počeo ismijavati sa kipovima govoreći: “Zašto ne jedete? Šta vam je te ne govorite?”[4]

Potom je uzeo sjekiru i počeo udarati kipove lijevo-desno. Porazbijao ih je sve osim jednog kojem je oko vrata okačio sjekiru, a onda izašao.

Nakon što su ljudi ušli u hram i vidjeli to, rekli su:

“Ko uradi ovo sa bogovima našim?”[5]

Neko reče:

“Čuli smo jednog momka kako ih huli, ime mu je Ibrahim!!”[6]

“Ah… znali smo da je on. Hajdemo brzo njemu da ga kaznimo zbog njegovog teškog grijeha!!”
Korištenje prilike

Doveli su Ibrahima i okupili ljude. To je jedna izvrsna prilika kojoj se Ibrahim, alejhis-selam, obradovao zato što će on sada moći da pozove okupljenje ljude da vjeruju, nakon što se oni osvijedoče u glupost onoga što obožavaju!

Pokrenulo se ispitivanje, te su ga upitali:

“Jesi li ti ovo uradio sa bogovima našim, o Ibrahime?”[7]

Reče:

“To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore!”[8]

Pogledali su jedni druge, a zatim rekli:

“Pa ti znaš da oni ne govore!”[9]

Tu su potvrdili svoju slabost i nemoć da poreknu stvarnost (istinu). Priznali su da kamenje ne govori, niti može išta uraditi.
Ovo je moj put

Tada je Ibrahim rekao svoj veličanstveni govor:

“Pa zar vi pored Allaha obožavate ono što vam nikakve korisiti ne može donijeti, niti štete otkloniti? Teško vama zog onoga što pored Allaha obožavate! Pa zar vi ne shvaćate?!”[10]

Oni zbilja niti razmišljaju, niti razumjevaju. Ibrahim, alejhis-selam, im je objasnio svoj poziv, kao i to da svaki čovjek mora da vjeruje u Allaha, da Allaha obožava i da samo Allaha moli, ali…

Srca ljudi se nisu otvorila, nego su se pobojali za svoje položaje, pa rekoše: “Spalite ga! i pomozite vaše bogove, ako ćete šta raditi!”[11]

Na kraju su odlučili da Ibrahima bace u vatru kako bi umro, a njegov “grijeh” je bio da je jedino u Allaha vjerovao.
Vatro, nemoj ga ozlijediti!

I vi bi, također, kada bi vas zapitao, mala moja braćo: “Koja je to “krivica” koju je počinio naš prvak Ibrahim da ga zbog nje spale?”, rekli:

– Vjerovanje u Allaha.

– A šta pored toga?

– Javno pozivanje.

– I šta još?

– To što je želio da izvede ljude iz neznanja i zablude.

Bacili su Ibrahima u vatru nakon što su je potpalili na velikoj kamari drva. Međutim, on se nije bojao, jer ga je vjerovanje vezivalo uz Allaha, a Allah će ga spasiti.

Dolazi naredba od Allaha: “O vatro, postani hladna i spas Ibarahimu!”[12]

Ljudi su se začudili i zastidjeli svog ponižavajućeg položaja. Istinu je rekao Allah: “I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo.”[13] Sa Nemrudom

Kralj je čuo za njega i tražio je da se dovede u njegov dvorac, pa ga je upitao:

– Ko je taj Bog kojem nas ti pozivaš? Zar postoji Gospodar osim mene?!

– Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje,”[14] pa Nemrud reče: “Ja dajem život i smrt,”[15] tj. “ubijam koga hoću, a pošteđujem koga hoću.”

Ovdje dolazi do izražaja Ibrahimova, alejhis-selam, oštrumnost. On Nemrudu postavlja jedan težak zahtjev otkrivajući pred ljudima Nemrudovu ništavnost, pa mu kaže:

“Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa učini ti da grane sa zapada!”[16] tj. “Onaj ko daje život i smrt sposoban je i za drugo pored toga.”

Konačno, Nemrud je nemoćan. Zakon (kretanja) Sunca je postojan u ruci Allaha jedinog. Ovdje se pokazala ništavnost kralja. On se pobojao i naredio Ibrahimu da otputuje u daleke krajeve.
Oni obožavaju zvijezde

Ibrahim, alejhis-selam, je je zastao kod jednog naroda da porazgovara sa njima kako bi oni razmislili i ostavili obožavanje zvijezda.

Popeo se na uzdignuto mjesto, a ljudi su ga gledali, i pogledao prema nebu. Ugledao je jednu zvijezdu, pa je povikao: “Ovo je moj Gospodar! Zaista je On lijep!”

Ibrahim je iskazivao svoju radost pred nevjernicima. Malo zatim nestala je zvijezda, pa je ispoljio svoju tugu i rekao: “Nestao je bog. Dakle, zvijezda nije moj bog, jer bog ne nestaje (ne iščezava).”

Tražio je drugog boga. Njegov pogled je privukla mjesečeva veličina, a zaista je on veći, pa je ponove povikao: “Evo ovo je taj moj Gospodar! On je veći i ljepši! On neće nestati!”

Ali, Mjesec nije čuo Ibrahimov govor i ujutro je iščezao.

Ponovo je ispoljio svoju žalost, a zatim je Sunce svijetleći izašlo ujutro, pa je rekao: “Ono je veće od Mjeseca i ono neće  nestati poput zvijezde i Mjeseca!”

^ekao je sve do noći, ali je i ono iščezlo.

Tada je Ibrahim, alejhis-selam, ljudima objasnio istinu i rekao: “Zvijezda je iščezla i nestala, Mjesec je otišao i nije se vratio, a Sunce – upravo se sada izgubila njegova svijetlost, ko je istinski bog?!

To je Allah! On je stvoritelj zvijezde, Mjeseca i Sunca, Stvoritelj čitavog svijeta!”

Obradovao se, pa je povikao: “Spoznao sam Gospodaru naš da si Ti – Allah! Ti si moj Gospodar i nema (istinskog) boga osim Tebe! Ti nikada nećeš nestati. Ti si sa mnom svake minute, jer sam ja vjernik, a Ti voliš odane vjernike.”
Pripovjest s pticama

Ibrahim je, braćo moja, poslanik koji je vjerovao da je Allah Stvoritelj ljudi i da će ih On po drugi put stvoriti (tj. oživiti) na Sudnji dan, pa je on želio da vidi nešto od toga na ovom svijetu (tj. da vidi kako Allah oživljava mrtve). To je zato da bi mu se srce smirilo, a ne zbog toga što on ne vjeruje u to.

Allah mu se odazvao i učinio ono što će mu povećati ubjeđenje, tako što je zatražio od njega da uzme četiri ptice, zakolje ih i razbaca po vrhovima brda, a zatim da ih zovne i one će mu doći žive žureći. Nakon što je to uradio i ptice se vratile, zahvalio je Uzvišenom Allahu, a povećalo mu se vjerovanje i ubjeđenje da je Allah svemoćan.

I tako… vidjeli ste, braćo moja, a i ja sa vama, Ibrahima, alejhis-selam, Allahovog poslanika:

– kako je pozivao svoga oca,

– kako je pozivao svoj narod koji je obožavao kipove i zvijezde,

– kako je pozivao Nemruda i

– kako je tražio da vidi život i smrt.

Sve je to bilo na lijep način, koji Allah voli i blagim riječima koje muslimanu pomažu u njegovom pozivanju.

Kako bi bilo lijepo da se naučimo kako da budemo čvrsti (ustrajni) i strpljivi i kako da pozivamo i govorimo! Poput našeg prvaka Ibrahima, alejhis-selam, čije ćemo kazivanje nastaviti prilikom slijedećeg druženja.

Allahu naš, daj da stalno budemo poput njega i neka je hvala Allahu, Gospodaru svijetova.

1  Ku’an, 19:46.

2  Kur’an, 19:47.

3  Kur’an, 19:48.

4  Kur’an, 37:91i 92.

5  Kur’an, 21:59.

6  Kur’an, 21:60.

1  Kur’an, 21:62.

2  Kur’an, 21:63.

3  Kur’an, 21:65.

4  Kur’an, 21:66 i 67.

5  Kur’an, 21:68.

1 Kur’an, 21:69.

2 Kur’an, 21:70.

3 Kur’an, 2:258.

4 Isto.

5 Isto.