Priča u kojoj će se pronaći mnoge majke:”Sinčiću moj, kuda ideš od mene? Zar ti nisam rekla da mi se ne suprostavljaš i da mi ne budeš nepokoran?

Dragi moj brate, plemenita i cijenjena sestro, svi smo mi griješnici. Jedanput se približimo Svevišnjem Allahu a drugi put udaljimo se od Njega! Jedanput svjesni smo Njegove prisutnosti, svjesni smo da nas On nadzire i prati, zna svako i malo i veliko djelo koje učinimo; dočim, drugi put, zaokupi nas nemar i zaborav na Njega Uzvišenog, usljed čega neminovno počinimo grijeh. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Svaki čovjek, sin Ademov, je griješnik, a najbolji od griješnika jesu oni koji se kaju.” (Tirmizi a Albani ga je ocijenio dobrim) Griješenje, nemar i zaborav svojstveni su čovjeku i Allahova milost je velika kada je tom slabašnom čovjeku ostavio vrata tevbe sve dok ne umre, naredio mu da se vraća svome Gospodaru kada god ga svladaju grijesi. Da nije ove velike Allahove milosti, doista bi čovjek bio u teškom stanju, njegova čežnja i nastojanje za vraćanjem Allahu, subhanehu ve te’ala, bile bi slomljene, nada u Allahov oprost i milost prekinuta.Subhanallah!!! Kako li je lijepa priča koju spominje veliki islamski autoritet Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, u svome djelu „Medaridžu salikin” kada govori o ovoj velikoj neizmjernoj Allahovoj milosti po ljude. Kaže: „Od jednog od ispravnih prethodnika prenosi se da je u jednoj uličici vidio kako se vrata jedne kuće otvaraju i iz nje izlazi dječačić plačući i vapeći, tražeći pomoć. Iza njega je bila majka koja ga je istjeravala. Nakon što ga je istjerala, ispred njegova lica zalupila je vrata i zaključala ih. Krenuo je dječačić, napravio nekoliko koraka i stao. Razmišljao je. Nije znao, pored svoje kuće iz koje je istjeran, drugu kuću koja bi mu pružila utočište. Nije poznavao nikoga drugog pored svoje majke da bi ga prihvatio. Tužan, slomljena srca, ponovo se vratio kućnim vratima. Našavši ih zaključana, legao je ispred njih, svoj obraz spustio na prag i zaspao. Nakon nekog vremena, vrata su se otključala i na njih je izašla majka. Vidjevši svog sinčića kako spava s obrazom položenim na prag, nije mogla da se suzdrži, da ga ne uzme u svoje naručje. Prihvatila ga je u naručje, poljubila i rekla: ‘Sinčiću moj, kuda ideš od mene? Ko će ti pružiti utočište pored mene?! Zar ti nisam rekla da mi se ne suprostavljaš i da mi ne budeš nepokoran? Zar ti nisam rekla da me svojim ponašanjem ne tjeraš da postupim suprotno svojoj milosti, brizi i dobru kojeg ti želim?!’ Zatim ga je unijela u kuću.” Razmislimo o ovom majčinom postupku, ovim majčinim riječima a zatim poslušajmo riječi Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Allah je milostiviji prema Svojim robovima od majke prema svome djetetu.”

el-asr.com