Primjer iz Kur’ana koji je sve manje prisutan

U historiji ljudskog roda nikad čovjek nije bio usamljeniji nego danas i nikad ljudi nisu bili potrebniji jedan drugome kao danas.

Neko je lijepo rekao: „Udvoje je sve mekše i podnošljivije. Blizina gradi mostove razumijevanja.“ Od davnina je poznato kako je čovjek društveno biće koje ima potrebu za drugim ljudima, da zatraži savjet, da im se pohvali ili požali kako bi mu bilo lakše.

Uzvišeni Allah dž. š. u Kur’anu kaže: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo – iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka” (Kur’an, 14:24-26) Dakle, drveće, šume i voćnjaci predstavljaju važnu kariku u lancu našeg fizičkog, a lijepa riječ duhovnog života. Zato Allah dž. š. lijepu, blagu i toplu riječ poredi sa drvetom čije su žile duboko u zemlji a grane visoko prema nebu. U trećem citiranom ajetu Svevišnji poredi ružnu riječ sa iščupanim drvetom iz zemlje koje je više bez života i ne služi svojoj najvažnijoj namjeni. Izvaljeno ili posječeno stablo smeta ljudima i, ako je na putu, predstavlja prepreku koju treba ukloniti. Ružna riječ prekida komuniciranje među ljudima, nanosi im štetu i duševnu bol koja se teško liječi. Zato s riječima treba biti oprezan; ako je ružna riječ i istinita, trebamo je izbjegavati. “Pošten uvijek govori istinu, a pametan kad treba.” (narodna mudrost)

Muhammed a. s. veli: „Čuvajte se džehennemske vatre, makar dijeleći polovicu hurme, a ako i to nemate, onda lijepom riječju.” (Muttefekun alejhi) Dakle, upućujući drugima lijepe riječi, čuvamo sebe od vatre na budućem svijetu a i teška života na ovom svijetu. Uz blagu i toplu živu riječ ide i osmijeh na našem licu koji ulijeva bliskost i povjerenje. Muhammed a. s. na drugom mjestu kaže: “Tvoj osmijeh, dok gledaš u lice svome bratu, je sadaka (tvoje dobro djelo).“ (Buhari)

Šta znači lijepa riječ, vidimo iz slijedeće hikaje. Car je ostao bez svog prvog ministra. Kako bi pronašao njegovu zamjenu, poslužio se mudrošću. Naredi svojim saradnicima da zakolju brava i da od tog mesa njemu donesu ono sto je najslađe. Jedan od njih caru donese jezik. Drugi puta car isto naredi, ali sada da mu od tog brava donesu ono što je najgorče. Ponovno je isti donio jezik. Kad ga car upita zašto donosi ponovo jezik od tolikog mesa, on odgovori: “Jezik je i najslađi a i najgorči.” Caru se dopade njegova mudrost i uze ga za svog ministra. Naš je narod ovu veliku istinu i mudrost sažeo u izreci: „U jeziku je i jed i med“.

I Alejhisselam je svoje ashabe, a preko njih i nas, savjetovao da paze na svoje riječi. Jedne prilike ih je upitao: ”Koje je djelo Allahu najdraže?” Ashabi su šutili, a Poslanik reče: “To je čuvanje jezika.” (Bejheki) Dakle, ovaj nas hadis upućuje da samo govorimo lijepe i blage riječi koje su slatke kao med, a izbjegavamo ružne riječi koje mogu biti gorčije od čemera i teže od kamena.

Praksa je nebrojeno puta pokazala da lijepom riječju možemo riješiti mnoge probleme, zato je narod davno rekao: “Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.” Ako hoćemo svojim ukućanima, đacima, komšijama ili radnim kolegama ukazati na neku grešku, prvo lijepom riječju treba pohvaliti njegovo dobro, pa tek onda ukazati na ono što želimo popraviti u njegovom poslu ili ponašanju, tada će uspjeh biti daleko veći.

Muhammed a. s. je u svemu, a naročito kod ljudi, prvo gledao što je dobro, pa tek onda ono što je loše. Spominje se da je za vrijeme Muhammeda a. s. živio neki Nuajman, koji je često činio prestupe, radi kojih je bivao kažnjavan. Kad je ponovo bio doveden da ga kazne radi ponovljenog grijeha, neko doviknu: “Bog ga prokleo koliko ga puta dovode pred Božijeg Poslanika radi njegovih grijeha.“ Alejhisselam, koji je te riječi čuo, dodade: “Nemoj ga proklinjti! On voli Allaha i Božijeg Poslanika.“ Dakle, pored grešaka nije htio zanijekati njegove pozitivne osobine. Ovo je očinska ljubav prema vlastitoj djeci još više.

Na osnovu formule koja je stara četiri hiljade godina, ljekar ima tri oruđa: riječ, biljku i nož. Kao što vidimo, na prvom mjestu je riječ. Za mnoge od nas mogli bismo reći da imamo samo toplu, blagu riječ. Radosna blaga riječ rastjeruje kod ljudi pesimizam kao što izlazak sunca razgoni mrak i tminu. Lijepa riječ, kao i ružna, vraća se kao bumerang. Čuo sam Sulejmana ef. Fišeka, iz Podvinaca, koji kaže: “Dobro se sjećam komšije Roma koji je hodao po selima i kalaisao bakreno suđe, popravljao šiševe, kišobrane i sl. Ako ga neko pozdravi sa – merhaba Cigo (ovo je pogrdan naziv za Roma), on odgovori – merhaba brate, a ako kažemo – merhaba majstore, on odgovori – merhaba aga.“

Kome je potrebna lijepa riječ? Roditelju, djetetu, profesoru, učeniku, ljekaru, poslodavcu, radniku, zdravu, bolesnu čovjeku, mužu, ženi, dakle svakom čovjeku. Svako voli i očekuje lijepu, blagu i toplu riječ, ali nažalost, malo je upućujemo drugima. Lijepa riječ ništa ne košta, a puno znači. Kad bi jedni drugima više govorili lijepe riječi i jedni kod drugih prepoznavali i cijenili dobro i o tom dobru pričali i raspredali, što je naš Poslanik a. s. činio u nama, u našim porodicama, džematima, našoj domovini, bilo bi dosta više dobra, sreće i napretka u svakom pogledu.

Muhammed a. s. je govorio: „Neka se Allah dž.š. smiluje čovjeku koji, kad govori, govori ono što je dobro pa bude nagrađen ili se suzdrži ružnih riječi pa bude spašen!” (Ibnu-l-Mubarak) Mi muslimani prihvatimo lijepu i blagu riječ!!! Taj naš odnos prema lijepoj riječi, najljepšim načinom međusobnog komuniciranja, mora biti prepoznatljiv – ISLAMSKI.

Na kraju, molim Allaha da nam pomogne, da nam omili i osladi lijepu riječ, koja bi bila što prisutnija u našoj svakodnevnici. Amin!!!

Preporod, Emin Salihspahić