Primjeri Poslanikove, s.a.v.s., velikodušnosti
Pod dobrodušnošću podrazumijevamo sposobnost pojedinca da sputava svoju dušu u trenucima srdžbe i da u takvom stanju kontrolira svoj govor i svoje postupke, tako da sebi ni u najvećoj ljutnji ne dozvoli da izgovori ružnu riječ ili da učini nešto neprimjereno. Ova vrlina krasila je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a njegovo ponašanje i ophođenje prema drugima najsvjetliji su primjer dobrodušnosti. Navest ćemo hadise koji to potvrđuju, a zar bi uopće i moglo biti drugačije kada ga je odgojio niko drugi do Uzvišeni Allah, Koji je dušu Svoga Poslanika usavršio i potpunošću je zaogrnuo.
– Pored toga što mu je onog dana u Bici na Uhudu, rasječena očna jabučica, polomljeni sjekutići, a kaciga mu se od siline udara zabila u glavu i tako ga ranila, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ipak je govorio: ”Allahu moj, Ti oprosti mome narodu jer oni uistinu ne znaju.”[1]
– Kada mu je Zul-Huvejsira rekao: ”Budi pravedan, Muhammede! Ova podjela nije bila zarad lica Allahovog (tj. nije bila iskrena)”, on je i prema njemu blago postupio, rekavši mu: ”Teško tebi! Ako ja nisam pravedan, pa ko je onda?!”[2] Dakle, nije se osvetio Zul-Huvejsiri, niti je ijednome od svojih ashaba dozvolio da mu se osveti.
– Nakon što ga je neki beduin toliko snažno povukao za ogrtač da mu se njegov rub urezao u vrat, i još mu uz to rekao: ”Hajde (Muhammede), natovari mi ove moje dvije deve Allahovim imetkom koji se nalazi kod tebe! Nećeš mi ih natovariti svojim imetkom, niti imetkom tvoga oca!”, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i prema njemu blago i dobroćudno postupi, rekavši mu: ”Imetak je Allahov, a ja sam Njegov rob, ali tražim da ti se osvetim zbog onoga što si mi učinio. ”[3] Na to beduin reče: ”Ne može!” ”A zašto?”, opet će Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on odgovori: ”Jer ti na zlo ne uzvraćaš zlim.” Tada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmijao, a potom naredio da mu jednu devu natovare ječmom, a drugu datulama.[4]
– Nije zabilježeno da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada ikome osvetio zbog uvrede ili nepravde koja je nanesena lično njemu. Također, nije zabilježeno da je ikada udario slugu ili ženu, o čemu nas obavještava Aiša, radijallahu anha, koja kaže: ”Nikada nisam vidjela da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nekome osvetio zbog nepravde koja je nanesena njemu lično, već bi, ukoliko bi nekoga i kaznio, to učinio samo u slučaju da su prekršene neke od Allahovih granica. Pored toga, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, svojom rukom nikada nikoga nije udario, osim ukoliko se borio na Allahovom putu. Nikada nije udario ni slugu niti ženu.”[5]
– Jednom prilikom posjetio ga je Zejd b. Sa‘na, poznati rabin iz Medine, i od njega tražio povrat duga. Ovaj ga je rabin tada povukao za krajeve njegove odjeće, tako da mu je ogrtač spao sa plećke, a onda grubo i neotesano povika: ”Vi, potomci Abdulmuttalibovi, odugovlačite sa vraćanjem duga!” Vidjevši kako je postupio prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Omer, radijallahu anhu, žestoko se naljuti, te poče galamiti i vikati na Zejda. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na sve to samo se nasmiješi i reče: ”Bolje bi bilo da si prema meni i ovom (rabinu) drugačije postupio. Meni si trebao reći da na najljepši način vratim dug, a njemu da na najljepši način traži povrat duga.” Zatim Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”A što se tiče Zejda, ostalo je još tri dana do isteka roka za vraćanje duga.” Potom je naredio Omeru da Zejdu vrati cjelokupan iznos duga i da mu na to, kao vid nadoknade za pretrpljeni strah[6], još doda dvadeset mjerica datula.
Nakon ovog događaja, Zejd b. Sa‘na je primio islam, jer se uvjerio da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uistinu poslanik. Naime, prije ovog događaja, Zejd je govorio: ”Nije preostalo ništa od jasnih pokazatelja poslanstva a da to kod Muhammeda nisam pepoznao, osim dvije osobine: njegova dobrodušnost prestiže neznanje i nerazumnost, a tuđe neznanje i neupućenost čine ga još dobrodušnijim i blažim.” Dakle, postupak koji smo prethodno opisali bio je vid ispita kojim se želio uvjeriti da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji Allahov poslanik, u što se na kraju i uvjerio.[7]
Primjeri koje smo naveli samo su kapljica iz mora primjera Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, dobrodušnosti i blagosti, a koja će ipak biti dovoljna da utoli žeđ onoga ko ga, kada su u pitanju te osobine, želi slijediti i na njega se ugledati.
———————————————–
Minber.ba
