Prozor na bolnici, trebaće vam samo 1 minut da pročitate ovu priču a promijeniće vam pogled na život

Prozor na bolnici je kratka inspirativna priča koja može promijeniti način na koji razmišljate.

Iako je izmišljena, ona ima pravi uicaj na ljude koji su spremni provesti nekoliko minuta da pogledaju moćni video i pročitaju kratku priču.

Dva čovjeka, oba ozbiljno bolesna, dijelili su istu bolničku sobu.Jedan je imao dozvolu da svako popodne sjedi pored prozora da bi ispraznio tekućinu iz pluća.Njegov krevet je bio pored jedinog prozora u sobi.Drugi čovjek je morao provoditi svoje dane ležući na leđima.

Oni su razgovarali satim .Govorili su o svojim ženama i porodicama, njihovim domovima, poslovima, vojnoj službi, gdje su bili na odmoru i drugim ličnim stvarima.

Svakok popodneva, kada bi čovjek moga sjesti pored prozora, provodio bi vrijeme opisujući njegovom cimeru sve stvari koje je mogao da vidi kroz prozor.Čovjek u drugom krevetu je počeo da živi za te sate gdje je njegov svijet proširen i oživljen svim aktivnostima i bojama svijeta izvan.

Prozor je gledao na park sa lijepim jezerom.Patke i labudovi igrali su se na vodi dok su djeca puštala brodove od papira.Mladi parovi su hodali držeći se za ruke , u sredini cvijeće svih boja i horizont grada moga se vidjeti u daljini.

Kako je čovjek kraj prozora opisao sve ove stvari u detalje, drugi bi zatvorio oči i zamišljao osve slikovite prizore.Njegov osmijeh je bio veći svaki put kada bi čuo neki novi detalj.

Jedno toplo poslijepodne, čovjek do prozora opisivao je paradu što je prolazila.Iako drugi čovjek nije mogao čuti bend, moga ga je zamisliti u svom umu dok je gospodin do prozora slikovito opisivao.Prolazili su dani, sedmice i mjeseci i to je postala svakodnevna rutina.

Jednog jutra , došla je sestra koja je donijela vodu za njihove kupke i vidjela da je čovjek do prozora umro, mirno u snu.Bila je tužna i pozvala je doktore da odnesu tijelo.

Čim se činilo prikladno, drugi čovjek je pitao da ga premjeste u krevet do prozora.Sestra je rado zamijenila mjesto, i kada ga je smjestila udobno ostavila ga je samog.Polako, bolno, podigao se na jedan lakat da bi prvi put pogledao na stvarni svijet.Nagnuo se i pogledao kroz prozor pored kreveta.

Vidio je samo prazan zid.

Čovjek je upitao sestru šta bi moglo navesti njegovog cimera da opisuje tako prelijepe stvari izvan prozora.Sestra je odgovorila da je čovjek bio slijep i nije čak moga vidjeti ni zid.Ona je rekla : ” Možda je opisivao tako predivne stvari, da bi vas ohrabrio”.

Epilog:

Postoji ogromna sreća čineći druge ljude srećnima, bez obzira na našu situaciju.Zajednička tuga je pola žalosti, ali sreća kada se dijeli ona se udvostručuje.Ako se želite osjećati bogato, samo nabrojte sve stvari koje imate a novac ne može da kupip.

Prozor na bolnici nas uči da uvijek trebamo težiti da učinimo druge sretnima.Gledati nekoga kako se smiješi zbog nas je neprocjenjivo.To grije srce i ispunjava dušu sa pozitivnom energijom.

Izvor: kolektiv