Psihologija i muslimani

Suprotno mnijenju širih masa, poznatijih kao moji čitatelji, (ha ha) ja sam živa, zdrava i studiram. U tijeku je ispitna sedmica, pa je, dakako, meni palo na pamet da imam blog i da nisam dugo pisala.

Eh, ja upisah psihologiju, plodno polje za igrice u koje moj mozak umije da me uvuče. Prije par sedmica smo spomenuli pojam kognitivne disonance, i osim činjenice da sam pojam zvuči k’o dio za spejs-šatl, ja sam se zainteresirala za istraživanja koja se vežu za nju, njihova tumačenja i samu definiciju termina.

Ljudi se obično ponašaju onako kako očekuje njihova (trenutna) okolina ili skupina kojoj “pripadaju”, a povremeno ili (kod ekstremno licemjernih) često se dešava da, radi uklapanja i interesa kojeg vide u tome, pogaze svoje stavove. I tu na scenu stupa taj dio za spejs-šatl. ?

Dakle, kognitivna disonanca je onaj osjećaj koji se javlja kod čovjeka kad su u neskladu njegova djela i stavovi; nagon da uskladi to dvoje. Najčešće što će ljudi uraditi, kako kažu istraživanja, je da modificiraju svoj stav i prilagode ga ponašanju.

Pojednostavit ću kaos koji je nastao u mojoj glavi nakon što sam se posvetila razmišljanju o ovome i reći vam šta mi je prvo palo na pamet; vjera.

Postoji više stavki koje su mi vrištale u glavi.

Prvi primjer koji ide u prilog zaključku istraživanja vezanih za ovu problematiku (a kojeg sam navela gore), jeste biblija. Ljudi lagano, pokušavajući opravdati svoje nedostatke u ispunjavanju vjerskih zahtjeva, izmijenili tekst “svete” knjige.

Fora je u tome što nisu naišli na otpor društva, pa se njihov postupak držao za neku vrstu reforme iliti apdejta. (zašto je to tako je tema za neki drugi put)

Drugo, Muhammed, a.s. :)) Koliko je, barem meni, do izražaja došao taj koncept uzora, kojeg su muslimani sretni da imaju.

Naprimjer, za sve nedoumice vezano za ponašanje u određenoj situaciji, imamo na raspolaganju detaljnu biografiju, rekla bih, najuspješnijeg čovjeka koji je hodao Zemljom ikada. Kur’an se ne mijenja, nije se mijenjao 14 stoljeća, i bez obzira na neke pokušaje, neće se mijenjati. Kao što kaže jedan učenjak, to je jedina knjiga koja bi, ukoliko bi se desilo da sve knjige na svijetu budu spaljene, bila u potpunosti ispravno, u originalu ponovno ispisana u 24 h. Toliko ljudi na svijetu ju zna napamet, do u tančine.

A, kao što kaže hadis, “Njegovo ponašanje je bio Kur’an.” On je uskladio svoje ponašanje sa svojim stavovima. Bio je na vrhuncu emocionalne inteligencije. Eh, da li to znači da on u svojim postavkama nije imao opciju kognitivne disonance? Neki bi rekli da je on živio u takvom vremenu kad je svašta nešto mogao.

Opet postoji hadis koji nas ovdje ukopava, onako kolektivno.

Kaže, čovjek je na vjeri, odnosno, na ponašanju svoga prijatelja. A šta je vjera, ako isključimo njeno provođenje u praksu, ako ju nemamo u postupcima? Samo izvor jedne velike frustracije, ne? :)Zato će ljudi biti pitani o svojim djelima na osnovu znanja kojeg su imali. Jer je znanje, to će vam reći oni koji su mu se posvetili, katalizator za vjeru.

Mi, kao što rekoh, kolektivno odobravamo neka ponašanja, uprkos crvenim svjetlima koja vidimo gdje god se okrenemo. Ili, u drugoj krajnosti, toliko nemamo razumijevanja za ljudsku prirodu da počinjemo s osudama. I jedno i drugo razara ono što bi trebalo biti osnova našeg uspjeha, individualnog i zajedničkog.

Bitno je da čovjek pažljivo izabere društvo, jer ono čini temelj njegove perspektive i percepcije svijeta oko njega. Htio ili ne, njemu postaje normalno ono što je normalno ljudima s kojima provodi vrijeme. Kognitivna disonanca, opet, nastupa u tim nekim trenucima kad čovijek pokuša ići protiv svog znanja (ako uzmemo u obzir da je ono zasnovano na islamu i ispravnom razumijevanju njegovih izvora, možemo reći da tada čovjek ide protiv istine). I onda kada shvati da mu se dešava taj nesklad u ponašanju i stavovima, ovisi od karaktera, bira da prilagodi, tj. iskrivi svoje stavove, zaglavljujući u grijehu ili stagnaciji, koja u konačnici znači propadanje; ili da se okrene u suprotnom pravcu i popravi ono što je rđavo, što znači vraćanje ispravnom uzoru.

Neminovno je to da ćemo u životu upadati u svakakve situacije i da će nam se perspektive mijenjati. Međutim, to što mijenjamo teren ne znači da manje imamo kompas. Samo moramo naučiti da koristimo kognitivnu disonancu u korist svog ahireta, a ne dunjaluka i prašine.