Rad i prava radnika u islamu

Autor: Dr. Medždi M. Medeni

Preveo i priredio: Muaz Smajlović, prof.

Islam je vjera, ali i sistem života. Privredni sistem u islamu sastavni je dio sveobuhvatnog sistema života, utječe i potpada pod utjecaj drugih sastavnih jedinica sistema, koji je uređen preciziranim fikhskim propisima. U takvom sistemu moralna načela su temelj i glavni pokretač.

Unutar privrednog sistema, preciznije za dobivanje kvalitetne proizvodnje u njemu, rad je neizostavni element. Stoga, islamski pristup tržištu rada, tačnije cjelokupni islamski sistem, pridavao je poseban značaj zaštiti prava radnika, naglašavao neophodnost usavršavanja i upotpunjavanja vlastitog posla, te stavljanja radnika u poziciju odlučivanja.

Prava čovjeka u islamu su mnogobrojna: pravo na dostojanstven život, slobodu, jednakost, pravdu, te prava vezana za rad. U nekoliko ajeta tretira se rad i način zaštite prava radnika. Uzvišeni kaže: “I da je čovjekovo samo ono što sâm uradi…” (En-Nedžm, 39); “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili” (En-Nahl, 97); “I ljudima prava njihova ne umanjujte i zlo po Zemlji, nered praveći, ne činite…” (Eš-Šuara, 183); “Za sve će biti posebni stepeni, prema tome kako su radili; da ih nagradi ili kazni za djela njihova – nepravda im se neće učiniti” (El-Ahkaf, 19).

Iz prethodnih ajeta može se razumjeti da je rad prvi oblik ispunjavanja dužnosti namjesnika na Zemlji, u što se podjednako ubraja fizički i intelektualni rad. Zatim, ajeti ukazuju na to da je radniku potrebno obezbijediti dostojanstven život, a radnik, sa svoje strane, trebao bi biti motiviran za rad uzvišenim vjerskim i moralnim vrijednostima. Na kraju, dužnost je dati radniku njegovo pravo, bez pretendovanja da se umanji ili da mu se načini neka vrsta nepravde, a nadziranje rada je lična, društvena i državna, odnosno institucijska dužnost.

Na tragu toga, u hadisi-kudsijju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uzvišeni Allah poručuje: ‘Ja ću na Sudnjem danu biti protivnik trojici ljudi: čovjeku koji dadne časnu riječ, zaklinjući se u Moje ime, ali ipak prevari; onome ko slobodnog čovjeka proda u ropstvo, a zatim potroši novac koji je dobio za njega; te čovjeku koji ne isplati unajmljenog radnika koji mu je izvršio ugovoreni posao.’” (Buhari)

U drugom hadisu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čovjek ne može pojesti bolju hranu od one koju privrijedi svojim rukama. Allahov poslanik Davud, alejhis-selam, hranio se onim što bi priređivao vlastitim radom.” (Buhari)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kad bi neko od vas privređivao skupljajući drva i noseći ih na leđima – bolje bi mu bilo nego da traži od ljudi, pa ga neko odbije, a neko mu dadne.“ (Muslim)

O vrijednosti rada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista Allah, džellešanuhu, ne gleda u vaša tijela niti u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela.” (Muslim)

U vezi sa isplaćivanjem radnika Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da mu se dadne ostvareno pravo prije nego što se znoj osuši sa njega i zabranio je da se neko angažira za rad a da mu se jasno ne kaže koliko će mu biti plaćeno.

Iz prethodno navedenih hadisa razumije se da islamski pristup privredi ima za cilj da zaštiti prava radnika, poboljša kvalitetu njegovog života, unaprijedi njegove sposobnosti, zbog čega se, između ostalog, uvjetuje znanje o nadoknadi za rad prije sklapanja ugovora, kako ne bi došlo do bilo kakvog vida sukoba. U dobro poznatom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svi ste vi pastiri i svako će biti odgovoran za svoje stado. Imam (vođa) je pastir (svom narodu) i bit će odgovoran za svoje stado; muškarac je pastir u svojoj porodici i bit će odgovoran za svoje stado; žena je pastirica u kući svoga muža i ona je za nju biti odgovorna; sluga je pastir (i čuvar) u imovini svoga gospodara i bit će odgovoran za svoje stado. Svako je pastir i svako će biti odgovoran za svoje stado.” (Buhari)

U ovom hadisu uviđamo da islam uspostavlja instituciju “odgovornosti” hijerarhijski, jer su svi zaduženi i svi su odgovorni za ono za što su zaduženi, pri čemu država, koja je uspostavljena od pojedinca, snosi najveći teret odgovornosti.

U hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pronalazimo otvoren poziv za kvalitetan i inovativan rad, na koji se podstiče obećavanjem velike nagrade: zavređivanje Allahove i Poslanikove ljubavi. Odnosno, islam vezuje ovozemaljski privredni koncept: ostvarivanje kvaliteta u radu – za duhovni vjerski motiv, tj. da će takav vjernik zavrijediti Allahovo i Poslanikovo zadovoljstvo.

Općenito govoreći, nastojanje da se postigne kvalitet u radu i (samo)nadziranje tokom rada, po svemu sudeći, moralno je pitanje. Radnici se razlikuju po svom nastojanju da se postigne kvalitet u radu i po tome koliko se pridržavaju uspostavljenih pravila radi postizanja željenog kvaliteta. Radi toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uistinu Allah voli da, kada radite, upotpunite svoj posao.” (Taberani, vjerodostojan)

U drugom hadisu daje praktičan primjer za kvalitetan rad: “Allah je propisao obzir (dobročinstvo) i lijepo postupanjem prema svemu. Pa i kad ubijate, ubijajte na lijep način, a kad koljete, koljite na lijep način. Neka svaki od vas naoštri nož i neka sa životinjom koju će klati obzirno postupa.” (Muslim)

Kada je riječ o definiranju ponašanja pojedinaca unutar radne zajednice, ističu se dva pristupa.

Prvi je “humanistički” u kojem se ljudski resurs smatra punopravnim partnerom u odgovornosti, zbog čega se provodi određena vrsta kooperativnosti, dok drugi “usmjereni ka inovativnosti” vjeruje u ljudske mogućnosti, nastojeći se okoristiti ishodom kvalitetnog obavljanja posla i inovativnog djelovanja, uz uklanjanje prepreka pred istim. Ovdje se postavlja pitanje o tome kako sveti Kur’an tretira pitanje davanja radniku mehanizma koji će mu omogućiti izvršavanje svog zaduženja, potpuno i inovativno?

U Kur’anu pronalazimo nekoliko ajeta u kojima se govori o “temkinu”, tj. davanju pojedincu prave prilike da potpuno ovlada svojom obavezom, dostojno je izvrši, te od sebe sve dadne da pronađe nova rješenja. Uzvišeni Allah kaže: “I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji (مَكَّنَّا لَهُ), boravio je ondje gdje je htio” (Jusuf, 56); “Mi smo mu dali vlast na Zemlji (مَكَّنَّا لَهُ) i omogućili mu da izvrši ono što želi” (El-Kehf, 84), a riječ je o dobrom Božijem robu; “Mi smo vas na Zemlji smjestili (مَكَّنَّاكُمْ) i na njoj vam sve što je potrebno za život dali” (El-A’raf, 10); “‘Postavi me’, reče, ‘da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan’” (Jusuf, 55), a ovo su riječi Jusufa, alejhis-selam.

Iz prethodno citiranih ajeta može se doći do zaključka da se “temkin” ne postiže jednostranim, nego obostranim naporima. U takvom odnosu pojedinci su dužni ispunjavati svoje obaveze, davati sve od sebe kako bi ih dosljedno obavili, kao svojevrsnu protuvrijednost datim pravima i prilici od institucija i pojedinaca na rukovodećim pozicijama. Bez davanja prava i prilika, uz neograničavanje rigidnim pravilima – pojedinac neće doći u poziciju da preuzme obaveze i nesmetano obavlja svoju dužnost, dok bez dosljednog obavljanja radnih obaveza – pojedinac ne može zadobiti povjerenje rukovodstva. Pored toga, važno je davati prednost iskustvu i stručnosti (što se ogleda u posljednjem citiranom ajetu), i upravo je to preduvjet za uspješan i produktivan rad.

Islamski pristup privredi ističe se po tome što u fokus stavlja potrebu da se obezbijedi neophodna radna klima (pravednost i sloboda) kako bi se obezbijedio kvalitetan život za svakog pojedinca, koji svojim radom direktno pridonosi željenom društvenom prosperitetu, nasuprot fokusiranja na instrumente koji numerički prikazuju rast na nivou cjelokupnog društva.

Postoji uska povezanost između pravednog odabira radnika za neki zadatak i obezbjeđivanja mogućnosti da bude produktivan, s jedne strane, i kvalitetno obavljenog posla, s druge. Pravda, sloboda i dobivanje prava u potpunosti su preduvjet za potpuno i inovativno obavljanje posla – radnik koji je pretrpio nepravdu, isključen je iz procesa donošenja odluka ili se njegovim trudom kite drugi; ne može dugotrajno kvalitetno raditi svoj posao. S druge strane, nagrada za kvalitetno obavljen posao je dvostruka: materijalna ovozemaljska i duhovna onosvjetska. Nagrada najveća jeste zavrijediti zadovoljstvo Uzvišenog.

El-Asr, br. 107
Izvor:n-um.com