Rat u očima 12-godišnje djevojčice Farah

Od trenutka kada je Farah prvi put otvorila oči, živjela je u najvećem svjetskom zatvoru na otvorenom. Ne mogu vjerovati da ima samo 12 godina. Nakon što je proživjela tri prethodna izraelska napada na Gazu, ona zna više o ratu nego o miru.
Farah prati vijesti, zna imena palestinskih i izraelskih političara i proučavala je Ženevsku konvenciju i zakone rata. Scene koje ona opisuje trebale bi, s pravom, ispuniti svako dijete strahom i tugom – ali više ne i Farah.

Danas se čini da je ravnodušna prema užasima koji su u toku. Za mnogu djecu u Gazi ove scene su postale zastrašujuće normalne.

Slijedi Farahin izvještaj o trenutnom ratu, od bombardovanja njene kuće do odluke njene porodice da pobjegne u južnu Gazu.
Naša kuća je bombardovana. Ne sjećam se tačnog datuma. Ne znam više koji je dan; sve što znam je da smo u ratu već oko dva mjeseca.

Živjeli smo u blizini bolnice al-Quds u oblasti Tel al-Hawa u Gazi. Moj tata je odlučio da svi idemo u bolnicu, misleći da će biti bezbjedno. U početku nismo mogli ići na jug, jer moj tata nije mogao naći mjesto za nas – ali iskreno, ionako smo bili previše uplašeni nakon što smo vidjeli snimke ljudi koje je Izrael ubio dok su bježali. Neki ljudi koje smo poznavali sa sjevera umrli su na jugu.
Život u bolnici tokom rata bio je užasno iskustvo. Osjećala sam se kao da čekam da umrem. Svi u bolnici su bili uplašeni.

Sa starijom sestrom, koja ima 16 godina, spavala sam u hodnicima na spratu sa ostalim ženama, dok su moj otac i brat ostali u prizemlju sa muškarcima. Noć je bila najstrašnija: Izrael bombarduje mnogo noću, a pošto je tako tiho, bombe su bile izuzetno glasne i blizu.

Gledanje kako neko umire

Moji roditelji su razvedeni. Bila sam sa tatom kada je počeo rat; i kuća moje mame je takođe bombardovana, ali je morala da pobjegne kod prijatelja u drugu oblast. Svake noći sam poželjela da budem sa ocem i bratom, ali nismo mogli da se krećemo između spratova bolnice.

Nisam znala da li ću ikada više videti svoju mamu. Kad sam je zadnji put vidjela, nisam je kako treba ni pozdravila. I dalje sam htela da se mazim sa mamom, ali sam bila i zabrinuta za nju. Šta ako je umrla prije mene? Ne znamo ko je sigurniji. Sa mamom sam jednom izgubila kontakt na tri dana, jer je telefonski signal u bolnici bio preslab.

Izraelski vojnici su stalno zvali bolnicu, pozivajući nas da se evakuišemo. Doktori su bili tako jaki. Rekli su da neće ostaviti povrijeđene na miru.

Tel al-Hawa je bio pod stalnim, teškim bombardovanjem. Nisam znala na koje zgrade udaraju, ali sam sve to mogla čuti. Nisam mogao da zamislim da je ostalo nešto za bombardovanje – ali ipak su bombe padale.

Jedne noći, izraelski tenkovi su počeli da opsjedaju bolnicu, a mi nismo mogli da spavamo – ni na sekundu. Mogli smo čuti tenkove kako se kreću. Mlada djevojka je pogledala kroz prozor i brzo ju je upucao izraelski snajperista. Umrla je pred nama.

Ovo je bio prvi put da sam vidjela da neko umire ispred mene. Njena mama je plakala cijelu noć. Nakon toga niko se nije usudio prići prozorima. Plakala sam te noći više nego što sam ikada plakala.

Izrael je želio da evakuišemo bolnicu, ali nije iznio detalje. Nismo znali kako da izađemo. Vojnici su pucali na sve što se kretalo. Doktori su nam rekli da je Crveni krst bio u koordinaciji sa Izraelom i da čekaju „signal“ iz Izraela da možemo bezbjedno da odemo.

Čekanje na taj signal je bilo mučno, ali mi je dalo nadu. Sati su prošli; dok je sunce izlazilo, i dalje smo bili u mračnim i uskim hodnicima bolnice. Onda, nešto prije 9 ujutro, dobili smo signal.

Još jedna Nakba

U školi smo učili sve o palestinskoj Nakbi 1948. Gledali smo filmove o tome kako su Palestinci protjerivani i ubijani. Saznali smo o masakrima koji su se desili u selima. Osjećala sam da sam sada u tim istim filmovima.

Veoma je tužno što će se jednog dana naša priča predavati na časovima historije. Hoću li biti kao ove bake koje govore unucima kako smo morali da bježimo iz naših gradova jer su nas ubijali?

Na kraju su nam pustili da izađemo iz bolnice. Nazvala sam mamu da joj javim da smo na putu na jug, nadajući se da ću je tamo vidjeti. Rekla sam joj da je preda mnom leš na stepeništu bolnice. Plačući, zamolila me je da ne gledam. Ali gledala sam sve vrijeme dok sam odlazila.

Zajedno sa stotinama drugih ljudi koji su pobjegli tog jutra, krenuli smo putem Salah al-Din, prema naređenju izraelskih snaga.

Dugo smo hodali, od oko 9 do 14 sati. Osećala sam da će mi srce stati svakog trenutka. Ponekad sam zatvarala oči dok sam hodala. Nisam željela da ovo bude stvarno. Ali takođe sam željela da držim oči otvorene. Šta ako su izraelski vojnici ubili mog oca ili braću i sestre?

U određenim područjima, gdje su bili okupljeni izraelski vojnici ili tenkovi, nismo smjeli razgledati. Morali smo hodati podignutih ruku, odrasli su držali svoje lične karte u jednoj ruci. Nije nam bilo dozvoljeno da izvadimo flašu vode iz torbe, niti da popijemo gutljaj vode. Pomicanje ruku ili hvatanje za bilo šta značilo je da rizikujemo da budemo upucani. Uopšte nisam osećala glad, ali sam bila veoma žedna.

Kontrolni punktovi i leševi

U jednom trenutku našeg putovanja, izraelski vojnici su zadržali dva mladića. Činilo se da su ih nasumično odabrali i tražili od njih da skinu svu odjeću, osim donjeg rublja. Jednog čovjeka su pustili da nam se vrati, a drugog uhapsili. Ne znamo šta mu se dogodilo. Njegova porodica je plakala do kraja puta. Plašila sam se da će izraelski vojnici uhapsiti mog oca ili brata.

Izrael je također postavio sigurnosne kontrolne punktove, naređujući nam da prođemo kroz detektor koji koristi tehnologiju za skeniranje lica. Plašila sam se da će neko od nas biti upucan, jer su dva izraelska vojnika pokušala da nas isprovociraju vičući: “Hvala vam i hvala Hamasu za ovo.” Ali ljudi su stalno govorili jedni drugima da ignorišu ono što govore kako bi došli na sigurno.

Što smo više hodali, više smo mrtvih tijela vidjeli na tlu. Vidjela sam ženu kako leži pored malog dječaka. Neka tijela su bila prekrivena ćebadima. Bilo je i spaljenih automobila sa spaljenim tijelima unutra.

Kada smo kročili južno od Wadi Gaze, desetine Palestinaca su nas čekali, govoreći nam da smo sada bezbjedni. Dali su mi mali sok od jagode i čokoladni kolačić. Sjedila sam na zemlji i neko vreme nisam mogla da se pomjerim. Zagrlila sam tatu i počela da plačem.

Tata mi je rekao da moram biti jaka. Nastavili smo dalje i stigli do škole UN-a.

*Farahina priča je uređena radi dužine i jasnoće.

Izvor: Middle East Eye
Izvor:akos.ba