Razlika između nade i želje

Treba znati da je nada nezamisliva bez dobrih djela, u suprotnom ona je pusta želja i samoobmana. Ispravno nadanje znači da čovjek čvrsto vjeruje u ono čemu se nada, a to je Džennet, i da iskoristi sve uzroke i sredstva koja su mu dostupna kako bi to ostvario. Kada u čovjekovom srcu proklija klica imana i on je zalijeva vodom pokornosti, zatim srce očisti od korova lošeg ahlaka, i onda se nada da će ga Allah učiniti postojanim na tom putu sve do smrti i da će mu podariti lijep završetak koji podrazumijeva Allahov oprost, takvo iščekivanje zove se istinska nada. Allah, dž.š., je objavio: Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovu putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. (El-Bekare, 218.)

Tj. oni su zaslužili da se nadaju Allahovoj milosti, i Allah potvrđuje da njihova nada neće biti uzaludna. Jer, svi ljudi se nadaju, ali neće svi dobiti ono čemu se nadaju. Rekao je Hasan Basri: “Ima ljudi koje su puste želje obmanule sve dok nisu otišli sa dunjaluka bez ijednog dobrog djela. Njihov izgovor je bio: ‘Ja imam lijepo mišljenje o Allahu’, a laže, jer da je imao lijepo mišljenje o Allahu, onda bi činio lijepa i dobra djela.” Zatim je citirao ajet: I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali.(Fussilet, 23.) Prenosi se da je Jahja ibn Muaz rekao: “Najviše je obmanut onaj ko ustrajava u grijehu, a nada se oprostu bez tevbe, i očekuje da će biti Allahu blizak bez pokornosti.” Zatim je kazao: “Djela mu poput fatamorgane, srce prazno od bogobojaznosti, grijeha ko’ pijeska, a nada se da će biti u društvu džennetskih ljepotica. Čovječe, daleko je to čemu se nadaš!” Neki islamski učenjaci su kazali: “Dunjaluk je ahiretska njiva, srce je kao zemlja, a iman je poput sjemena u njemu.

Pokornost Allahu je sluga koji čisti korov iz te zemlje i prokopava kanale za vodu kako bi sva zemlja bila navodnjavana podjednako, a Sudnji dan je dan žetve. Pa, ko posije dobro i požnjeće dobro, a ko posije trnje, ne može očekivati da će brati grožđe.” Onaj ko posjeduje istinsku nadu, treba da zna da njegova nada mora imati tri osobine: ljubav prema onome čemu se nada, strah da ga možda neće ostvariti i trud da to osigura i dobije. Nada je nužna osobina onih koji idu ka Allahu, i kada bi ih nada napustila samo trenutak, propali bi. Jer vjernikov život se kreće između grijeha za koje se nada da će mu biti oprošteni, mahana za koje se nada da će ih popraviti, dobrih djela za koja se nada da će mu biti primljena i ustrajnosti na Allahovom putu za koju se nada da će ga na ahiret ispratiti. Zbog svega toga kažemo da je nada najjače i najefikasnije sredstvo koje čovjeku pomaže na putu ka Allahu, a posebno u vremenu fitne i smutnje u kojem mi živimo. Nada je suprotna očaju, jer očaj zapravo znači gubljenje nade i uvjerenje da nas neće dostići Allahova milost, a to je uistinu veliki grijeh. U tom smislu su i riječi Jakuba, a.s., koje Kur’an spominje u suri Jusuf: “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)

Minber.ba