Sabahski ezan

Imala sam sestru koja je većinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je učila Kur’an. Ako bih je tražila, mogla bih je naći na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku’u ili na sedždi ili kako podignutih ruku prema nebesima, upućuje dove Gospodaru nebesa i zemlje. Takva je bila jutrom i večeri kao i sredinom noći te dok bi obavljala noćni namaz. Nije napuštala ibadete niti se zamarala.

Ja sam joj bila sušta suprotnost. Pratila sam modne časopise i gubila vrijeme čitajući knjige o romantičnim ljubavnim pričama mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvećivala sam filmovima i televiziji. Tog jutra veoma važnog za mene ugasila sam televiziju nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku začuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžda. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajući na djelo koje je vrednije od spavanja. Međutim, pored toga, legoh u postelju.

Do mene je došao topli glas moje sestre Munnevere: “Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.” Mršteći se odgovorih joj : “Imam još čitav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.” “Dođi i sjedi pokraj mene,” reče mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjećajući iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: “Evo, sjela sam. Šta želiš?”

Tihim glasom proučila je ajet: “Svako živo biće će smrt okusiti i samo na Sudnjem Danu dobit ćete u potpunosti plate vaše…”. (Prijevod značenja Alu Imran, 185.) Na kratko je zastala, a zatim me upita: “Da li vjeruješ u smrt?” Odgovorih: “Naravno da vjerujem”. Da li vjeruješ da ćes polagati račun za svaki mali i veliki grijeh?” Rekoh: “Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta a isto tako i život je dug.” Začuđena naivnošću moga odgovora reče: “Sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?!

Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlađa od tebe a preselila je u saobraćajnoj nesreći?” Počela mi je nabrajati i druge slučajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: “Smrt ne poznaje godište čovjeka. Godine nisu mjerilo smrti.” Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: “Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrću. Mislila sam da ćemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora.”

Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo. “Vjerovatno ću ove godine ići na dalek put…. Na drugo mjesto … možda, Lejla …… Životi su u Allahovoj ruci…”

Puno je plakala. Pomislila sam na njenu opaku bolest i na činjenicu da su doktori tajno skrenuli pažnju mome ocu da ona vjerovatno neće još dugo živjeti. Međutim, ko ju je obavjestio o tome…. Ili je to ona pretpostavljala? Upitala sam je: “Šta ti je? O čemu razmišljaš?”

Progovorila je ovaj put snažnim glasom: “Možda misliš da ovo govorim zato što sam bolesna? Nikako, možda ću duže živjeti od onih koji su zdraviji od mene. Dokle ćeš ti živjeti? Možda još 20 god….Ili 40. A šta onda? Među nama nema razlike, jer ćemo svi krenuti na dalek put i ostaviti ovaj dunjaluk da bismo ušli u Džennet ili vatru. Zar nisi čula govor Allaha: “… I ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden taj je postigao ono što je želio.” (Prijevod značenja Alu Imran, 185.)

Dok sam odlazila od nje u ušima mi je odzvanjao njen glas: “Neka ti Allah ukaže na pravi put…” Osam je sati ujutru. Čujem kucanje na vratima. Ovo nije uobičajeno vrijeme mog buđenja. Čujem plač, tužne glasove. Sva uplašena pitam: “Šta se desilo?” Uskoro saznadoh da se Munneverino stanje pogoršalo i da je otac otišao s njom u bolnicu. “Allahovi smo i njemu se vraćamo!”- odzvanja po kući. Majka uči dove: “Allahu olakšaj Munneveri. Uvjek je bila dobra i pokorna kći. Nikad je nisam vidjela da gubi vrijeme.” Nije mogla sakriti suze.

Sa zalaskom sunca tog tužnog dana zavlada tišina u našoj kući. Ubrzo počeše dolaziti rođaci i prijatelji. Glasovi se pomiješaše. Kuća je sve punija. Ali, ja znam samo jedno-Munnevera je umrla. Nisam više mogla razlikovati one koji su došli. Ne znam ni šta su govorili. Misli su mi kružile kao talasi po uzburkanom moru: “Bože ! Gdje sam to ja? Šta se događa?” Nisam bila u stanju više ni da plačem. Obavjestiše me da otac želi da se poslijednji put oprostim sa sestrom. Poljubila sam njeno hladno čelo.

Dok sam je gledala ispruženu na smrtnoj postelji, samo bih se sjećala riječi koje mi je često navodila: “… I noga se uz nogu savije. Tog dana će Gospodaru tvome priveden biti.” (Prijevod značenja El-Kijama, 29-30.) Te večeri sam dugo sjedila na mjestu gdje bi ona obavljala namaz. Tada sam se sjetila koliko su je brinule moje brige. Sjetila sam se ko bi pomogao u otklanjanju mojih problema, ko je dovio Allahu za moju uputu, čije su oči suzile dok bi mi duge noći skretala pažnju na smrt i polaganje računa.

Allahu se utječemo i od Njega pomoć tražimo. Ovo joj je prva noć u kaburu. “Molim te, Bože, smiluj joj se i osvijetli joj kabur. Ovo je Mushaf iz kojeg je učila, a ovo je njena sedžada. Tu je i njena prelijepa haljina za koju mi je rekla da će je čuvati za svoga muža kada se uda.” Sjetila sam se nje i grčevito sam zaplakala nad izgubljenim danima. Molila sam Allaha da mi oprosti ono što je prošlo i da mi se smiluje. Molila sam Allaha da je učvrsti u kaburu kao što je i ona molila.

Odjednom upitam samu sebe: “Šta bi bilo da sam ja ta koja je umrla? Kakva bi bila moja sudbina? Dali Džennet ili Vatra?” Nisam smjela tražiti odgovor na ova pitanja zbog straha koji me je obuzeo. Suze su mi lile još jače: ALLAHU EKBER!!! ALLAHU EKBER!!! Čula sam sabahski ezan. Ovaj put ga nisam zanemarila. Dok sam ponavljala mujezinove riječi, osjećala sam smirenost u duši.

Ogrnula sam svoj ogrtač i ustala da klanjam sabah. Klanjala sam namaz kao onaj koji se oprašta od dunjaluka. Klanjala sam namaz kao što ga je i moja sestra klanjala. To joj je bio poslijednji namaz. Od tada, kada osvanem, ne očekujem da ću zanoćiti, a kada zanoćim, ne očekujem da ću osvanuti. Hvala Allahu Uzvišenom.

Izvor:n-um.com