Sanjah rahmetli majku

Sanjah rahmetli majku u današnjem popodnevnm snu upravo ležeći na mjestu u mojoj kući gdje je ona sjedila. Potpuni prirodni ambijent, vatra pucketa, a kiša trabunja. Sanjah je u Osolju, jednoj livadi u Lugovima gdje sam rođen kod Busovače. Pokraj rijeke smo se sreli. Ona s jedne, a ja s druge strane obale. Prešao sam rijeku. Poljubih je ushićeno i pogledah joj lice, a ona onako nurli lica pogleda mene. Sretan sam bio. Toliko je bila obasjana, radosna i uspravna. Još jednu hanumu sam sanjao, meni toliko draga i bliska osoba, ali nisam uspio odgonetnuti koja je to osoba bila. Helem!
Dvije pune godine i dva mjeseca me nije dozvala sa “sine”. Fali to, puno fali.
Baš insanu bude i drago i krivo kad se probudi iz takvog sna. Drago mi što je sanjah, a krivo mi što je san prekinut i što nije java.

Autor: Admir Muhić