Sedamnaest godina iskušenja sa sihrima…

Priču nam je poslala sestra koja se nakon sedamnaest godina izlječila od sihra

Pored svega toga, u zadnje vrijeme, muž mi je učio rukju redovno, uz masažu, koja je toliko bila bolna, da sam imala osjećaj, kao da se kidaju dijelovi moga tijela, iako je to bila uobičajena, malo jača masaža koju poslije rukje podnesem sasvim normalno, međutim, onima koji su bili prisutni u mome tijelu, mnogo je smetala, tjerala ih na plač i vrištanje, te su govorili da ne mogu podnijeti tolike bolove, i da će umrijeti od njih…

Pišem ovaj tekst kako bih pokušala pomoći, ukazati na problem, olakšati i, Allahovom voljom, na ispravno liječenje ukazati svim onima koji su u istom iskušenju u kojem sam ja bila, Allah najbolje zna, punih sedamnaest godina. Sve je počelo još od malih nogu, kada sam bila devetogodišnja djevojčica, tada, kada su me kasno u ponoć vodili u hitnu zbog iznenadnog napada gušenja. Bez drugih objašnjenja, moje su probleme pripisali anemiji. Još tada, jedan doktor, koji je očito bio upućen u te stvari, dao mi je karticu sa jutarnjim i večernjim zikrom i zamolio me da to učim. To je bilo vrijeme kada smo uselili u svoju novu kuću. Moja majka, vjernica, čestita supruga i majka tada troje djece, kojoj su neke žene otvoreno zavidjele, također je počela da ima probleme i sva naša porodica od tada se lagano “raspadala”, a problemi su dolazili sa raznih strana. Ja sam od tada počela da imam razne probleme i poteškoće, a rijetki su bili dani da nisam imala problema sa zdravljem. Neki dio mene uvijek je bio u bolu i izazivao poteškoće. Ponekad sam od silnih aritmija i gušenja mislila da ću umrijeti, a golim se okom moglo vidjeti lupanje srca, tako što se od silnog lupanja majica i moja odjeća skroz pomjerala, a da bih opisala sve ono kroz što sam prošla, kakve probleme imala, zasigurno bih knjigu napisati mogla.

Moja se majka trudila da me dobro odgoji, a, Allahu hvala, u njenoj porodici uz koju sam odrasla vjera se praktikovala, pa sam odrastala uz dobre i čestite primjere oko sebe, te me Gospodar uputio na hidžab, a tada su mi moji problemi bili malo i olakšani. Nakon udaje i kako je vrijeme teklo, oni su se povećavali i moje je zdravlje bilo sve više narušeno, a Allah najbolje zna, da me On, Najmilostiviji, nije uputio da otkrijem izvor svojih problema, da li bih sada pisala ovaj tekst, jer sam u zadnje vrijeme mnogo puta izgovarala šehadet, misleći da je mome životu došao kraj, a lijek sam pokušavala da nađem u bolnici, kod doktora koji su bili bespomoćni i ništa im nije bilo jasno. Za običnu lokalnu operaciju, poslije koje ljudi izlaze normalno hodajući, doktori meni nisu mogli zaustaviti krv, te bi se uspaničili, a u trudnoći bespomoćni, jer im nije bilo jasno, poslije svih nalaza, šta uzrokuje tolike ogromne bolove u mome stomaku, itd.

Za aritmije i gušenja slali su me, naravno, psihijatru, kako bi mi dao neke lijekove za smirenje i objašnjenje je bilo da sam pod stresom. Nalazi stomaka, jetre, bubrega uvijek su bili uredni, a ja se previjam od bolova, a aritmije ne popuštaju nijednog trenutka. Dozivanja u snu, glasovi, gušenja , strašni snovi i mučenja u snu, samo su još neki od problema koji su me mučili, a u zadnje vrijeme, malo prije nego što me Gospodar uputio na izvor mojih problema, svi ti problemi postajali su neizdrživi i rijetki su bili trenuci kada sam bila “rahat”. On najbolje zna kada mi je pomoć bila najpotrebnija i kada sam dostigla vrhunac podnošljivosti, te mi je poslao Svoju pomoć. Tada nastupa borba koja je trajala tri godine.

Na početku liječenja bila sam mnogo ozbiljna i pridržavala se terapije i svega onoga što mi je trebalo za izlječenje, pogotovo nakon što mi je rečeno da sam u velikom problemu, i da me samo moj Gospodar spasio od potpunog uništenja koje su mi željeli, time što mi je u tome svemu dao uputu, hidžab, namaz, međutim, kada bi me uhvatila nemarnost prema liječenju, moje bi zdravlje ponovo bilo narušeno, a ja sam znala danima biti prikovana za krevet, nemajući snage u rukama da neku laganu stvar podignem ili uradim. Sada, kada sve uzmem u obzir, shvatim da mnogo vremena ni sobom ni svojim mislima nisam uopće upravljala i samo je Allahova milost, pa me sačuvao mojih misli, koje i nisu bile moje, te nisam učinila nešto što bi naštetilo meni, mojoj porodici i ugledu.

Sada, kao da sam sve te godine živjela u potpuno drugom svijetu i kao da sam tek izašla iz neke magle, sivog, gustog dima koji me stalno okruživao. Allah me počastio time, i Svoju pomoć i na taj način poslao, pa je moj muž brzo naučio kako da mi uči rukju, savjetovao se sa učačima, te znanje potražio u raznoj literaturi. Učači su mi već ranije rekli da imam izuzetno jak sihr, tj. više njih, a neki su i zastarjeli, što je dodatno otežavalo situaciju, ali Gospodaru ništa teško nije. On kaže “budi”, i ono bude. On je jači od svih njih, njihovih podlosti i spletki i onih koji su ih poslali da mi naškode i da me unište. Kako sam više srce vezala za Gospodara, te se Njemu posvećivala, tako se moje izlječenje bližilo kraju.

Trudila sam se, iako sam nekada imala osjećaj da ću da se onesvijestiti, da će mi srce iskočiti iz grudi, i pored raznih pokušaja da me spriječe, da obavljam noćni namaz, te se svome Gospodaru obraćam onda kada većina ljudi spava u toplim posteljama. Znala sam na podu da zaspim kako bih lakše ustala i pravila sam sebi razne poteškoće u spavanju, da bi mi bilo neudobno spavati i da bih lakše ustala na namaz, ali morala sam se boriti. Kada sam dovila Allahu, tražila sam od Njega lijek i pomoć, kako bih se zbog izlječenja mogla posvetiti Njemu i ibadetu ozbiljnije, jer su mi džini izazivali poteškoće u ibadetu, te sam sanjala i maštala o tome da učim Kur’an, a da ne osjećam da ću umrijeti od silnog pritiska u grudima, i lupanja srca, ili namaz bez pritiska sa svih strana.

Tražila sam lijek, da bih mogla svome Gospodaru da padam rahat na sedždu, i sanjala sam o tom osjećaju. Zatim, trudila sam se da maksimalno izbjegavam griješenje, pa recimo, ako sam bila pozvana na neko sijelo, a ja znam da je nemoguće prisustvovati tom sijelu bez gibeta, ja bih radije ostala kod kuće i sačuvala se izloženosti tom grijehu, a i sama sam se trudila da se sačuvam istog. Rekli su mi da je preporučeno da se ostavi gledanja serija, filmova itd., pa sam, iako sam to ionako vrlo rijetko radila, ostavila u potpunosti, pa i ako bih gledala, gledala bih video klipove koji me podsjećaju na Allaha i srce Njime okupiraju.

Svoju ishranu sam obogatila zdravim namirnicama, te matičnom mliječi ojačavala svoj imunitet. Od moje terapije bilo je i banjanje, te masaža maslinovim uljem cijelog tijela pred odlazak na spavanje, i naučena voda kao piće. Pored svega toga, u zadnje vrijeme, muž mi je učio rukju redovno, uz masažu, koja je toliko bila bolna, da sam imala osjećaj, kao da se kidaju dijelovi moga tijela, iako je to bila uobičajena, malo jača masaža koju poslije rukje podnesem sasvim normalno, međutim, onima koji su bili prisutni u mome tijelu, mnogo je smetala, tjerala ih na plač i vrištanje, te su govorili da ne mogu podnijeti tolike bolove, i da će umrijeti od njih. Na kraju, Allah se smilovao pa više nisu mogli to sve da podnesu, te su jedan po jedan u određenom vremenskom periodu otišli, a zadnji od njih, pred mojim je mužem izgovorio i šehadet, te ga upozorio da mi oni koji su mi željeli naškoditi, i dalje to žele. Žele da me unište.

A ja to znam, ja sam toga itekako svjesna, ali sada sam svjesnija nečega mnogo većeg i jačeg od svih njih i svih njihovih zlih i pokvarenih vojski, obučenih da uništavaju ljudske živote. Svjesna sam Onoga bez čijeg znanja list na zemlji ne opadne, niti kapljica rose se spusti, i svjesna sam moći dove, koja putuje Najmoćnijem, a On dovu onoga kome je nepravda učinjena ne odbija. Čuvajte se, zulumćari, dove mazluma! Čuvajte se vi pokvarene duše dova onih kojima ste nanijeli nepravdu, učinili zlo! Između Gospodara i njih nema zastora. Osjetila sam tu posebnu moć dove onda, kada sam u nepodnošljivim bolovima dozivala Onoga koji pomaže Svoje robove, kada sam mu dovu iz srca slala, i nakon toga osjetila onaj divni smiraj i znala da je pomoć uistinu blizu. I bila je!

Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, u roku od nekoliko sati, sedamnaest godina problema, poteškoća, bolova i raznih nevolja, On je zamijenio izlječenjem i smirajem. Kod Gospodara sve ima svoj razlog. Svako iskušenje za nas je zasigurno samo hajr i dobro, a Njemu ništa skriveno nije. Ja sam pretrpjela mnogo toga, nešto što je nemoguće na bijeli list papira staviti, ali sam sa svakim svojim uzdahom dobila mnogo više. Moje srce vezano je za Njega. Moje misli vezane su za Njega. Moja se duša topi od silne ljepote kada pomisli na Njega i taj se osjećaj ne može objasniti osim onome koji je to osjetio.

Sedamnaest godina muke zamijenila bih za samo jedan trenutak tog osjećaja i spoznaje svoga Gospodara. Meni je lijepo, Allahu hvala. Uvijek je i bilo, jer sam uvijek Njega na svojoj strani imala. Oni koji su mi željeli i žele nanijeti zlo, nisu ni svjesni koliko su mi nesvjesno dobra učinili, iako su željeli nešto drugo, a njihove će se spletke uistinu vratiti samo njima samima. Moj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovako poput mene, bio je iskušan, a ja sam iskušana istom bolesti kao i on. Divan li je On Gospodar, divno li je sve od Njega! Svaka bol, muka i suza, za mene su samo blagodati i jedan korak više ka Džennetu, vječnom i prostranom, inšallah…

Sestra A.

num